Krenimo od vrha, naše košarkaške reprezentacije iza koje su dva uspješna ljeta. Barem po našim kriterijima. Naime, Hrvatska je nakon još jednog lošeg nastupa na Eurobasketu i propuštenog plasmana na Svjetsko prvenstvo, ove i prošle godine radila iskorake. Prvo smo iz pretkvalifikacija izborili priliku da igramo za plasman na Eurobasket, onda smo također iz pretkvalifikacija izborili mogućnost da se potučemo za nastup na Olimpijskim igrama, da bismo ovo ljeto u Pireju ostali korak od Pariza nakon uvjerljivog poraza od Grčke.
I to je - to. Tu svaka pozitiva kad govorimo od hrvatskoj košarci završava. O klubovima ovom prilikom nećemo, makar bismo mogli s obzirom da imamo Zadar i Split koji životare u prosječnosti regionalne lige bez ambicija i bilo kakvih mogućnosti da zaigraju Eurokup ili Ligu prvaka, Cibonu koja dvije godine “koketira” sa stečajem, te prvoligaše čiji je domet povremeno namučiti nekog od “velike trojke”. Međutim, to je jedna druga, puno šira tema...
Još jedna, silno važna je pak priča o mlađim selekcijama, kadetskoj (U-16), juniorskoj (U-18) i mlađeseniorskoj (U-20) koje će sljedeće godine igrati u Diviziji B. Svaka u svom uzrastu. Kadeti su se tamo vratili nakon što su prošle godine izborili promociju odmah netom prvog ispadanja, juniori će u njoj zaigrati prvi put nakon 2017. i mlađi seniori ukupno peti put, opet u uzastopnim godinama nakon što je taj “pothvat” prvi put ostvaren 2016. i 2017.
Uglavnom, shvatili ste. Naša košarka je i službeno kompletno preselila u “drugu europsku ligu”. Pritom u tu kategoriju možemo uvrstiti i seniore jer činjenica je da nas nije bilo na posljednja dva velika natjecanja, Svjetskom prvenstvu prošle i Olimpijskim igrama ove godine.
Besmislena mantra
Dalje, sad je već jasno da prije 2026. nećemo imati ni mogućnost prekinuti post koji traje od 2018. godine, kad su posljednji put neke hrvatske selekcije s natjecanja mlađih kategorija doma donijeli medalje. I to dvije. Zlatna na EP U-16 bila je tada reprezentacija predvođena trijom Roko Prkačin - Ivan Perasović - Boris Tišma, dok su srebrni na EP U-20 bili Mate Kalajžić, Karlo Uljarević, Krešimir Ljubičić, Toni Perković, Toni Nakić...
Od tada je, dakle, prošlo šest godina, dok od svih navedenih danas teško bilo koga možemo smatrati standardnim reprezentativcem, ali svi oni su u nekom trenutku posljednjih godina to bili.
Ako se vratimo još malo unazad, na Svjetsko prvenstvo U-19 odigrano 2015. na Kreti, gdje je Luka Božić pogodio jedno i promašio drugo bacanje za pobjedu protiv Amerikanaca u finalu, gdje je Nik Slavica “opalio bananu” sada aktualnom NBA prvaku i olimpijskom pobjedniku Jaysonu Tatumu koja je “srušila internet”, da bi Hrvatska pala tek u produžetku, iz te momčadi su danas u seniorskoj reprezentaciji Ivica Zubac, Borna Kapusta i Goran Filipović. S druge strane, kapetan i jedan od najboljih na tom turniru, Marko Arapović je ozbiljnu profesionalnu karijeru zaključio s 22 ili 23, Slavica tek koju godinu kasnije.
Iz svega navedenog mantra kako “nisu važne medalje, već razvoj igrača za seniorsku reprezentaciju” ispada potpuno besmislena. Nije naime teško zaključiti kako su te dvije stvari povezane, da medalje u mlađim selekcijama donose igrači koji imaju kapacitet kasnije igrati na visokoj razini za seniorsku reprezentaciju. Jer u Hrvatsku su ih donosili, podsjetimo, Nikola Vujčić, Gordan Giriček, današnji izbornik Josip Sesar, Mario Stojić, Andrija Žižić, Zoran Planinić, Marko Popović, Roko Ukić, Marko Tomas, Marko Banić, Dario Šarić, Mario Hezonja... I svi oni su kasnije bili nositelji u hrvatskom dresu na turnirima nakon kojih bismo poraze u četvrtfinalu ili osmini finala proglasili debaklom.
Da bismo danas bili tu gdje jesmo...
I, nažalost, bit će još gore. Rezultati mlađih selekcija ovo ljeto su to potvrdili. Ukupnih 6-15 na tri europska prvenstva, uz tek dvije pobjede juniora u Diviziji A te preostale četiri mlađih seniora iz Divizije B, pokazuje da je baza iz koje se “čupaju” igrači za seniorsku reprezentaciju potpuno uništena. Ne ove ili prošle godine, najmanje su za to krivi ovogodišnji izbornici Jakša Vulić, Roko Jurlina i Ilija Omrčen, već je to produkt sustava koji se devastira već desetljećima.
Počelo je na prijelazu stoljeća kad su silno talentirane generacije dolazile u ruke trenera bez ikakvog ozbiljnijeg iskustva u košarci, kamoli radu s mladima. Događalo se tada da na Europsko prvenstvo U-18 ne može ići jedan Kruno Simon, MVP juniorskog Final Foura u Hrvatskoj kojeg je izbornik ZABORAVIO staviti na popis pa ga kasnije nije mogao naknadno uvrstiti u reprezentaciju. Ili da jedan Marko Tomas bude rezerva današnjem bivšem ministru u Vladi RH, Davoru Filipoviću. Ili da su Stanko Barać i Ante Tomić bili treći odnosno četvrti centar na jednom Europskom prvenstvu U-20 iza Jure Lalića i Andrije Stipanovića. Ili da na jedno Svjetsko prvenstvo U-17 idemo bez centra i s izbornikom koji nije znao sustav natjecanja pa je odmarao petorku u posljednjoj utakmici uvodne skupine koju smo izgubili, dok su se u drugi krug prenosili svi osvojeni bodovi. I tako dalje.
‘Tatini sinovi’ u selekcijama
O tome kako su se pojedini “tatini sinovi” uvrštavali u selekcije pa onda odrađivali po nekoliko turnira bez da zaigraju u ozbiljnoj minutaži, već su se samo kitili medaljama, danas više nema ni smisla govoriti s obzirom kako je godinama bila “javna tajna” da po dvojica do trojica u svakoj selekciji ulaze mimo svih košarkaških kriterija.
Zato, dok je ovogodišnje ispadanje dvije mlađe selekcije u Diviziju B, gdje je treća ostala, povod za ovaj tekst, to je tek posljedica svega krivog što se u hrvatskoj košarci radilo još od devedesetih. I nikad nije stalo.
Da bismo danas bili tu gdje jesmo...