Tomislav Mijatović nije dvojio ovoga ljeta hoće li na popisu reprezentacije, svom prvom koji je objavio kao izbornik, stajati i ime Michael Ružić. Ima tu dosta poveznica. U stožeru reprezentacije već je godinama Mari Mandir, zadarski stručnjak za tjelesnu spremu, kojemu obitelj Ružić vjeruje, a i Mandiru vjeruju svi u našoj reprezentaciji, od Krune Simona naniže.
I Michael Ružić se već nametnuo na prvim treninzima ovoga ljeta u Opatiji. Raskošne visine, prebacivši 210 cm – mama Barbara kaže da je bos bio 211, 212 cm ovoga ljeta, pa se negdje ta visina kreće do 215 cm u tenisicama – Ruža, kako ga zovu svi u reprezentaciji, pokazao se vrlo korisnim. On trči poput beka, a završeci su mu u reketu ispolirani u čuvenoj školi Ante Tomić, odličan je na preuzimanjima, gdje je u stanju ispratiti svakog beka, ali i promijeniti šut bilo kojem napadaču. Mijatović nije dvojio, nego je Ružiću u mečevima protiv Danske i Norveške odmah otvorio šansu.
Kako se proteklog ljeta povukao s drafta, Ružić je nastojao ove sezone u Joventutu još više napredovati, no od tih ljetnih priprema do ovog saziva reprezentacije odigrao je tek dvije utakmice za Joventut. Mučila ga je ozljeda gležnja i tek je uoči okupljanja u Zagrebu proteklog tjedna bio bez problema.
A onda je na treninzima uoči Cipra pokazao da je u odnosu na ljeto dodatno napredovao, pa zaradio minutažu u Osijeku, kako bi u Rigi u ponedjeljak, u hrvatskoj pobjedi nad Izraelom (85:71), osvojio sve. Odigrao je 28 minuta, šutirao je iz igre 11-15, skupio je devet skokova i podijelio je tri asistencije, pri čemu je neutralizirao Romana Sorkina, najveću izraelsku prijetnju, ozbiljnog euroligaškog centra.
Mijatović nije očajavao kad je dobivao odbijenice od Ante Žižić i Luka Šamanić, kad je znao da su mu najveća oružja na visokim pozicijama u NBA ligi (Ivica Zubac, Dario Šarić i Karlo Matković). Gurnuo je zadarskog tinejdžera u petorku i dobio bingo.
Nakon što je prije dvije godine, kada mu je bilo samo 17 godina, otišao iz Zadra u Joventut, mama Barbara, nekada jedna od najboljih odbojkašica svijeta, i tata Tomislav, vrlo dobar centar, koji je tada bio i u stožeru Zadra, donijeli su tešku odluku. Dva ljeta kasnije, nema tu dvojbe, bili su u pravu, jer karijera Michael Ružić razvija se upravo onako kako smo se svi skupa nadali kad smo čuli da je sin ovog odbojkaško-košarkaškog para zaluđen košarkom...
Ali, pustimo mi Ružu da priča. Ovo su dojmovi nakon što je zapjevao sa suigračima, nakon što se proslavila pobjeda i prije nego li će odspavati samo par sati do povratka za Barcelonu. Iza njega bila je najveća utakmica dosadašnje karijere. Prva u nizu takvih, čovjek bi se mogao okladiti...
- Svjestan sam da je to što sam odigrao bilo jako dobro, da je iza mene dobro odigrana utakmica i zbog toga mi je jako drago. Znam kako sam imao težak početak sezone, kako sam bio mjesec i pol dana bez košarke zbog ozljede, pa mi je sve ovo bilo potrebno i nekako emotivno. Sada samo tako treba nastaviti, trebam nastaviti raditi, pokušavati iz dana u dan biti sve bolji...
U Joventutu je ove sezone zablistao u jednoj utakmici nakon ozljede, ali onda je opet malo krivo stao, mučio se, uglavnom. Ne s igrom, nego s ozljedama. Sitnim, ali dosadnim.
- Kad sam se vratio u roster i na teren, odigrao sam solidnu utakmicu protiv Gran Canarije, ali sam na prvom sljedećem treningu opet ozlijedio gležanj, pa sam morao preskočiti utakmicu Lige prvaka protiv Hapoela i onda se vratio u minutažu protiv Andorre u ACB ligi. Sada sam OK, pa očekujem da problema više neće biti i da ću uhvatiti kontinuitet nastupa.
U Joventutu Michael Ružić ima najboljeg mogućeg mentora. Tu svoju karijeru završava Ante Tomić, a učiti iz dana u dan od takvog velemajstora je privilegij i Michael je toga svjestan.
- Doista ima od koga učiti. I ne trebam ništa više od toga nego samo gledati, upijati sve što Ante radi. Kako trenira, kako igra, kako čita igru. I naravno, slušati svaki savjet. Na treninzima ga moram i čuvati, a kako je riječ o vrhunskom igraču, tu dobivam jako puno iskustva. I da, sve to skupa mi jako, jako puno pomaže.
Ima li Joventut neke opcije u kojima dva Hrvata zaigraju zajedno? Ružić na četiri, Tomić na pet?
- Imamo i tu opciju, zna se dogoditi.
A kad bi on sam morao birati, vidi li se prije na poziciji krilnog ili čistog centra?
- Pa, zbog profila momčadi u Joventutu moram biti češće na poziciji četiri, ali znam odigrati i čistog centra. Doista se osjećam ugodno na obje pozicije. Na obje pozicije mogu doći do izražaja moje prednosti, a to su brzo trčanje, lateralne kretnje u obrani, ali i šut, u koji vjerujem i koji imam. Bez šuta danas teško ide, na bilo kojoj poziciji da igraš. Mogu se, kažem, prilagoditi, uklopiti u bilo koji sustav.
I zbog toga je već godinama, iako to pomalo čudno zvuči za nekoga kome je tek 19, ali je to stvarno tako, na radaru NBA skauta. U nekim projekcijama za NBA draft pojavljivalo se Ružićevo ime i proteklog ljeta, ali iako se prijavio, on se i povukao s drafta. Opet je u igri za sljedeće ljeto i opet je među onima na koje bi se vrijedilo kladiti da će biti izabrani. Na listama su trenutačno od Hrvata za sljedeći draft samo Ružić i Tomislav Ivišić od onih koji se češće spominju.
- Bio sam prijavljen lani, ali sam se na koncu odlučio povući. Iza mene je bila i mentalno i fizički teška sezona u kojoj sam se mučio s ozljedom. Odlučio sam cijelo ljeto raditi individualno i bila je to dobra odluka. Sada mi je fokus na sezonu, a sljedeće ljeto je još daleko. Vidjet ćemo što će onda biti.
U međuvremenu je tu i reprezentacija. Kad ste u roditeljskom domu okruženi s reprezentativcima, onda s igranjem za Hrvatsku nekako odrastate.
- Drugačije je ovo. Poseban je osjećaj. Postoji taj ponos, jer predstavljaš svoju državu i to je ogromna čast. Ne znam, meni je nekako normalno da igram, štono se kaže, na 120 posto kad sam u hrvatskom dresu. I jako sam zahvalan svima što sam ovdje, u ovoj skupini ljudi. Kao što znam da u svemu tome trebam ostati skroman i samo nastaviti raditi i ponavljati ovakve utakmice.
Michael Ružić je rođen 2006. godine i dio je generacije koja se i ne sjeća da je Hrvatska nekada u košarci znala i pobjeđivati, biti puna ponosa. No, kao i svaki klinac, vjerojatno je on imao neku maštariju gdje bi volio da ga odvede ovaj sport.
- Jako sam optimističan. I cilj mi je igrati za Hrvatsku na svim velikim natjecanjima, osvajati medalje, ali tko zna, zašto ne i vjerovati da smo u stanju i podići neki trofej. Jednog dana...
Jednog dana kad budemo svi na broju. I kad se sve poklopi.
- Jest, kad je ova reprezentacija u punom broju, sa svim NBA igračima, doista je to na jednom mjestu jako puno talenta. Mi smo sada pronašli kemiju. Ona je pogođena ovog ljeta kad smo se skupili u Opatiji i spremali one pretkvalifikacije, pa se sada to prebacilo i na ovo okupljanje. Sve je to taktički izbornik Tomica Mijatović jako dobro posložio. Sada smo stigli u poziciju da u veljači igramo dva puta s Nijemcima, aktualnim svjetskim i europskim prvacima, a u tim utakmicama ćemo opet tražiti svoju šansu. Do tada ima još dosta vremena, ali kad te utakmice dođu, a neće proći puno vremena do tada, mi moramo biti spremni.
I za kraj, znate već tu priču o odbojkaškim genima sa strane mame Barbare (djed Ivica, teta Vesna) i košarkaškim sa strane tate Tome (stric Jure). Ali, ima ta priča o imenu Michael.
- Je, stiglo je po Michaelu Jordanu, jednom od najboljih svih vremena, i po Michaelu Schumacheru. Inače, ja obožavam gledati formulu 1, a to sam pokupio od mame...
Ne samo to, naravno.
I jedino što nam preostaje je ovu karijeru nastaviti pratiti. Michael Ružić je ozbiljan igrač. Već sada. A još je nada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....