Malo tko se mogao okladiti da će Carmelo Anthony vrlo vjerojatno - doduše, samo se čudo može dogoditi da tome ne bude tako - postati nakon Rija košarkaš s najviše zlata u povijesti. Ako se ne dogodi senzacija svih senzacija, pa netko napravi nered sa selekcijom SAD-a, onda će Melo osvojiti svoje treće zlato, a ukupno četvrtu olimpijsku medalju.
Ponekad se sudbina poigra s talentom, pa se on pojavi i naplati tamo gdje se ne očekuje. Carmelo Anthony ima 32 godine i premda su New York Knicksi i Phil Jackson napokon ovo ljeto složili nešto s glavom i repom, bilo bi čudo da se dokopaju naslova.
Otprilike bi to bilo jednako čudu da netko osim SAD-a uzme zlato u Riju.
Kad je 2009. s Denverom igrao finale Zapada protiv Kobea Brynata i Lakersa, Carmelo Anthony bio je čovjek kojemu se predviđale naslovne role i naslovi. I danas je u glavi obračun dva velika napadača, možda i najbolja dva napadača ovoga stoljeća u ovoj čudesnoj igri. Posebno oni detalji kad su jedan drugoga čuvali, kad je Anthony pokušavao gurati prste u oči Kobeu, koji se dizao i nemilosrdno trpao.
U New Yorku je bilo drukčije, bilo je svega, posebno milijuna, ali premalo pobjeda. I kako za sada izgleda, svoje je najbolje utakmice Carmelo Anthony ostavio za reprezentaciju SAD-a.
Gledao sam sve Antonyjeve Igre. Sjećam se Atene, u kojoj je bio dio razbijane vojske koja je tulumarila na jahtama na Pireju i koju je Argentina šokirala u polufinalu.
Daleko od toga da je bila riječ o gubitničkoj generaciji jer su LeBron James i Melo kasnije sve nadoknadili. Uz pomoć Kobea Brynata dohvatili su zlato u Pekingu i Londonu, iako su u oba finala Španjolci imali velike planove. Melo je igrao čarobno, više je vremena provodio na krilnom centru, ponekad i na čistoj "petici", a njegov razorni napadački potencijal bio je nedokučiv bilo kojem čuvaru. Melo može probiti ako mu se približite, može vas leđima ugurati ispod koša, a ako zakasnite u obrani, budite sigurni da će staviti. I preko ruke, a kamoli ne otvoreni šut. Pri tome je idealan suigrač za svakog playa; nije, naime, važno kakvu loptu i s kakvom rotacijom dobije u ruke.
Mogao je i LeBron, mogao je i Kobe, mogli su mnogi prije, naravno, i Najveći Jordan, da su željeli, imati tri zlata. No, imat će ih Carmelo Anthony. Jedan od onih bez kojega Mike Krzyzewski nikada nije namjeravao sastavljati reprezentaciju za Igre. S tri zlata postat najveći košarkaš olimpijac. Na svojim četvrtim Igrama.
A jedan će drugi također veliki košarkaš ući u birano društvo u kojemu je do sada bilo mjesta samo za trojicu. Juan Carlos Navarro, naime, odigrat će u Riju svoje pete Igre. I tako uhvatiti trojicu veličanstvenih Portorikanca Teofila Cruza (od Rima 1960. do Montreala 1976), Brazilca Oscara Schimdta (od Moskve 1980. do Atlante 1996) i Australca Andrewa Gazea (od Los Angelasa 1984. do Sydneya 2000).
Iako je Oscar Schimdt bio nevjerojatan strijelac, čovjek koji je na trima od svojih pet Igara bio najbolji strijelac i jedini igrač koji je na Igrama postigao više od tisuću poena, iako je Teofilo Cruz ikona portorikanske košarke i preteča Arroya, Baree, Ortiza, Ayusa i ostalih, a Andrew Gaze toliko velik da je na svojim petim Igrama, kojima je Sydney bio domaćin, i nosio zastavu Australije na svečanom otvaranju (usput ima i NBA naslov osvojen sa Spursima 1999!), samo će Juan Carlos Navarro sa svojih pet nastupa na Igrama moći reći da je na njima i osvajao medalje.
Ima Navarro srebra iz Pekinga i Londona, a u 36. godini nada se da će se iz Rija vratiti s još jednim odličjem. Španjolci, više od svih ostalih, međutim, i dalje mantraju da imaju neke šanse s SAD-om, ali u to priču malo tko vjeruje.
Uostalom, ako ste uspjeli pogledati barem djelić utakmice SAD-a i Argentine odigrane u Las Vegasu, onda vam je jasno da su i ove Igre one u kojima se zna čije je zlato, a 11 reprezentacija igra za prestale dvije medalje.
Neće se SAD-u dogoditi Atena. Ne budite ludi.
Međutim, i Juanu Carlosu Navarru, ikoni europske košarke, europskom "Curryju prije Curryja", valja se nakloniti i reći da je zavrijedio biti dio pokera najdugovječnijih olimpijaca u košarci.
I svakako pogledati još poneku čaroliju Mela Anthonyja. Ono što je igrao za reprezentaciju uvijek bilo bolje od onoga što je igrao za klub. Zato mu se i vratilo. Nakon Rija bit će jedini. S tri zlata.
Dodajmo ovom i da Hrvatska na ovom popisu ima svog velikana. Krešo Ćosić nastupio je na četirima Igrama, od 1968. do zlata u Moskvi...
