U hrvatskoj košarci, kao i u državi, dno je prilično pokretna stvar, ali, nažalost, pomiče se samo prema dolje. Tako se svako malo, nakon što se pomisli da je dno dotaknuto, ono spusti za još jednu ili dvije razine.
Gole brojke reći će da četiri kola prije kraja kvalifikacija Hrvatska zaostaje jednu pobjedu za mjestom koje vodi u Kinu na Svjetsko prvenstvo 2019. godine (ujedno i kvalifikacijsko natjecanje za OI 2020.), ali gola istina o našoj košarci kaže da se u Poljskoj ponovno dotaknulo dno.
Sport ipak ne nudi toliko bajki, posebno na istoj lokaciji, i teško je vjerovati da će Waczynski i Hrycaniuk, koji su sinoć izgledali kao NBA igrači, postati novi Pyry Soiri nakon čijeg gola na Rujevici je smijenjen Čačić, a devet mjeseci kasnije nogometaši zaigrali u finalu Svjetskog prvenstva. Nakon sinoćnjeg debakla protiv ekipe koja je toliko poklanjala da su još jedino nedostajali “autokoševi”, realnost je Vrsaljkov “la pa pa” i SP 2019. godine bez hrvatske košarke.
Posljednjih tjedan dana definitivno su potvrdili koliko nekritičnosti, samozavaravanja i života izvan realnosti stanuje u hrvatskoj košarci. Vodstvo HKS-a više se nema pravo skrivati iza teze da je nakaradni sustav kvalifikacija (što on uistinu jest) kriv za loš plasman. Prvi krivci su oni jer previše lutaju u svojim stavovima i donose niz pogrešnih odluka vezanih za A reprezentaciju. Zatim struka pa tek onda igrači.
Ovaj put smo imali četiri NBA-ovaca pa izgubili od B momčadi Litve i oslabljene i Poljske, koja prema kvaliteti nije ništa posebno.
Opisi suparnika nisu podcjenjivanje nego najbolji pokazatelj pozicije naše seniorske vrste. Još lošija, u silaznoj putanji, na putu prema (novom) dnu.
Izvrsne sezone pojedinaca u najjačim ligama ne vrijede ništa ako ne postoji sustav i smisao u radu. A u hrvatskoj košarci ih nema. Ni smisla, niti rada. Nizozemska, Poljska, Mađarska... ispred su jer su svjesni svojih vrlina i, što je najvažnije, mana, te se prema njima oblikuju. Njihove reprezentacije su uigrane momčadi, one su sve što hrvatska reprezentacija nije.