I dok je većina igrača, kao i izbornik Damir Mulaomerović, nakon tijesne pobjede protiv Estonije govorila o tome da se "pobjedi ne gleda u zube", i da je "cilj prolaska u Berlin ostvaren", Kruno Simon, onaj koji ima najviše godina i uz Bojana Bogdanovića najviše igračkog iskustva, vrtio je drugi film. Za njega je Hrvatska u matineji ponedjeljka odigrala slabo, nije mu bilo jasno zašto smo u grču, nervozi, zašto smo brzopleti pa ne "ubijemo" utakmicu kad za to stigne vrijeme. Rekao je i da smo imali sreće da je na drugoj strani bila samo Estonija, a ne neka druga, ozbiljnija reprezentacija, jer, točno je tako kazao, "doživjeli bi uz ovu igru debakl".
Kruno Simon je sve to rekao nakon što je u igri proveo 28 minuta, a sasvim je jasno da nitko nije planirao da Simon toliko igra, kad nas već u utorak čeka Italija, a igrati "back to back", kako je sam kazao pred koji dan, nije mogao niti kad je bio puno mlađi.
Međutim i to nije bila meta koju je pokušao pogoditi naš najstariji igrač. Nekako je ostao dojam da je Simon ovom izjavom želio isprovocirati...
Jer, protivnika kalibra Estonaca nećemo imati do konca Eurobasketa, to je sasvim sigurno. Italija je svakako bolja od Estonije, sredila ju je prvog dana dvadeset razlike, Ukrajinci su već također svladali Estoniju, a oni su nam zadnji protivnik u Milanu. I kad stignemo u Berlin, tamo nas čekaju daleko bolje reprezentacije.
Dakle, Simon je vrlo jasno plasirao ovu izjavu točno kad treba. Hrvatska je pokazala drugim poluvremenom protiv Grka kako je u stanju igrati šarf utakmice s protivnicima koji su ovdje došli po medalju, a možda i po zlato. No, u takvim ogledima praznih hodova ne smije biti. Niti bi nam Grčka dopustila onaj povratak u drugom poluvremenu da se nismo namjerili na nju u vrlo prvoj utakmici turnira.
Kad krene ono pravo, kad se u Berlinu budu igrale nokaut utakmice, onda će svaka crna rupa biti i posljednja u kojoj se može naći Hrvatska na ovom natjecanju.
A samim time i posljednja uopće u reprezentativnoj karijeri Krune Simona. Ovaj zagrebački španer, dodajmo i to, nije radio kao pas usred toplinskih valova ovoga ljeta da Hrvatska samo prođe uvodnu skupinu, pa bez ispaljenog metka ispadne iz turnira. Daleko od toga, Simon je radio cijelo ljeto jer zna da postoji šansa. Zadnja za njega, možda posljednja za Bojana Bogdanovića. Ali, postoji. Šansa.
I zato je nakon pobjede nad Estonijom poslao poruku. Ne da nam se naruga, ne da odvede svlačionicu u depresiju, nego da još jednom pokuša svakom od suigrača, pa i samom sebi, svakom članu stručnog stožera, svakom članu delegacije, novinaru ili navijaču kazati da druge prilike nema. Da je ova prva i najbolja. I da možemo.
Ali, da moramo bolje.
Hrvatska je u Milanu u ponedjeljak, doduše, dobila utakmicu kakvu je često znala gubiti. Dobila je iako je ostala bez standardnog učinka Bojana Bogdanovića, ali je dobila jer je bila značajno različita nego u nekim ranijim porazima.
Ovoga puta je kidala u obrani 40 minuta, ovoga puta nije bilo malodušnosti, nije bilo čak niti šetačkih dionica. I oni koje nije išlo bili su u stavu, vraćali se u obranu.
Da nisu, izgubili bi od Estonije. Takve smo u prošlosti gubili. Jer, osim što nas nije išlo, nismo se niti trudili isprovocirati sreću. Barem ponekad.
Kao što je Kruno Simon pokušao isprovocirati da budemo svjesni kako je ovo turnir u kojemu je domet Hrvatske puno veći od slavljenja pobjede nad Estonijom. I golog plasmana u drugi krug.