Ne znam za vas, ali falit će. Barem do sljedećeg kasnog ljeta i svjetske smotre nedostajat će sav šušur i vrhunska košarka. Nema toga nigdje drugdje, nema u ovakvim količinama, nema u ovakvom naboju, nema ako nije riječ o - reprezentacijama.
U vremenu današnjem, ne doduše kod nas, u kojemu klubovi slažu nebeske proračune, u kojemu je važno probiti granicu od love, u kojemu je novac postao jedini kriterij, stigne i onaj dio godine kad je sve to nevažno. Onaj dio godine u kojemu Mateuzs Ponitka nadigra Luku Dončića, u kojemu Nicolo Melli zasjeni Nikolu Jokića, dok Andreas Obst torpedira snove Giannisa Antetokounmpa. Vrijeme u kojem se - a to je napredak - oni mali više ne boje. Vrijeme u kojem je svatko tko izgleda kao momčad, koji ima određenu razinu kvalitete, sposoban dokazati baš tu, baš pod svojom zastavom, kako je dovoljno dobar da se bori i u toj borbi možda i izađe kao pobjednik.
Ludilo nokaut faze
Eurobasket, uostalom, o tome sam pisao i uoči prvog podbacivanja, za mene je najbolje od svih košarkaških natjecanja. Jer je koncentracija kvalitete velika, jer su iznenađenja moguća na svakom koraku i jer, kad se krene u eliminacije, sve je na rubu. Jedna utakmica - 40 minuta. Gore ili dolje.
Sustav u kojemu sve stane u tih 40 minuta vjerojatno nije najpravičniji na svijetu, ali je svakako najzanimljiviji. Uostalom, ako je NBA playoff nadogradnja turnira koji su proslavili NCAA, ako je taj playoff velik, ako su serije duge, opet će u onim najvećima sve biti u jednoj utakmici. U Game 7. Jesi ili nisi.
Uzmite samo Eurokup, lanjski Eurokup, koji se nakon uvodnih skupina, kasnije će se pokazati dosta besmislenih 18 kola, pretvorio u ludilo nokaut faze 16 najboljih. Ludilo u kojemu je Bursaspor sredio Partizan i Cedevitu Olimpiju u gostima. U jednoj utakmici, jer u seriji to ne bi bilo moguće. U kojem je jedna Andorra ispadala iz ACB lige i radila čuda u Eurokupu...
Uzmite samo onaj nekadašnji okvir ABA lige u kojem se igrao Final Four, pa se sjetite pobjeda Cibone i Cedevite u polufinalu u Beogradu nad Zvezdom, odnosno Partizanom. I sjetite se da nakon toga više nije bilo tako, da se više nikada ne dogodi, nego je vraćen playoff i borba za domaći teren kroz osnovni dio sezone, jer taj domaći teren znači sve. U ligama u kojima parket nije jedino mjesto gdje se odlučuje.
Možda je 40 minuta prevelika kazna za nekoga tko je cijeli turnir ili sezonu bio bolji, ali to je stvar posla. Tih 40 minuta za odluku je poslastica za sve one kojima prodajete svoj proizvod, a na kraju dana su jedino oni važni.
FIBA, recimo, ima u svojim rukama proizvod i čini mi se da niti sama nije svjesna koliko on vrijedi i kako ga se sve može prodati u sljedećim godinama. Šteta je što se Eurobasket ne igra svake dvije godine kao nekada, ali legitiman je i zaključak kako se u takvom ciklusu ne bi dogodilo da na svakom Eurobasketu koji će slijediti dođu sve najveće zvijezde. Bilo bi otkaza, kao što ih je bilo i ranije, dok nije pomaknut sustav na svake četiri, pa je pandemija odlučila da od posljednje smotre čekamo i svih pet godina.
Imamo alate...
Na kraju dana, evo, osvanuo je ponedjeljak, prvi ponedjeljak nakon onoga kad smo 2017. godine ušli u novi sustav kvalifikacija. Sada možemo podvući crtu i zaključiti da je globalno u tih pet godina košarka postala bolja, posebno u Europi. Kvalifikacije su od nekih reprezentacija napravile konkurentnije momčadi, neki su veliki poput Španjolaca i Francuza s razrađenim sustavima proizvodnje igrača i dalje veliki, jaki, najjači. Neki su shvatili da se ne može sve samo zato jer je tu jedna zvijezda, a neki - poput Hrvatske - i dalje se vrte u krugu. Tko zna kojem krugu osobnog pakla.
Nije nam na ruku išao onaj sustav, ne ide nam na ruku ovaj pa sve izgleda iz naše perspektive poput beskrajnog dana. U kojem postoji nada, u kojem se ta nada razvodni nakon uvodne skupine, pa se sumanuto traži jedna utakmica koja bi sve okrenula. Jedno čudo. Ali, uvijek se izgubi ona prva.
Jer, čuda nema. I oni koji naprave čudo, senzaciju, što li već, iza sebe imaju posložene alate za tako što. Hrvatska ima alate, čitaj igrače, ali oni nisu posloženi već godinama.