Uzeo je pauzu od dva dana. U srijedu je bila presica Saveza, pa je i to želio poslušati. U međuvremenu je posložio dojmove. U SAD će u subotu, počinje kamp Indiane, do tada prebacuje filmove u glavi.
Bojan Bogdanović u još jednom rujnu koji nije ispao kako se nadao.
- Dojam koji imam u glavi je loš. Prvenstveno taj dojam proizlazi od onoga što smo napravili u ove dvije utakmice, jer smo se maksimalno udaljili od SP-a. Žao nam je svima što je tako ispalo, ali opet, mislim da smo, s obzirom na ono što smo odigrali, zasluženo izgubili obje utakmice. Ajmo od toga da protiv Litve nismo niti jednom vodili.
Sami smo krivi
Bogdanović je bio posebno ljut nakon tog prvog poraza.
- OK, utakmica s Poljacima je bila izuzetno važna, jer su nam oni bili, a nadam se da će nam biti i dalje, izravni konkurenti za plasman na SP. Protiv Litve smo tražili ekstra pobjedu, da se tu izvadimo od onog poraza od Nizozemske ili od Rumunjske kući. I dalje mi je neopisivo žao navijača u Osijeku koji su nas nosili, ugođaj je bio predivan. Litva je došla oslabljena, bili su to svi preduvjeti za dva boda. I onda nas je taj poraz poremetio, spustio moral. Iako to nije smjelo biti tako.
U jednom trenutku Bogdanović nam je kazao kako su tu utakmicu u Osijeku morali dobiti igrači. Samo igrači. A nisu.
- Onakav ugođaj mi nismo uspjeli prenijeti na energiju tijekom svih 40 minuta. Nešto smo uspjeli na koncu treće i početkom posljednje četvrtine. I stoga tvrdim da za to nitko nije kriv osim nas igrača.
Vranković, Anzulović i Rađa
Dobro, to kao da ide na ruku izjavama Dražena Anzulovića, koji tvrdi da se na pripreme nije stiglo u idealnom stanju. U kakvom je momčad bila fizičkom stanju, u kakvom je stanju bio Bogdanović?
- O tome je, po meni, glupo i raspravljati. Svi smo mi profesionalci, svima nama počinju sezone, svi smo se mi pripremili tijekom ljeta. Simon nam se priključio direktno s priprema u Bormiju, Ramljak je bio s Cedevitom, manje-više svi su igrači bili u treningu. Nikome prvi trening u Svetom Martinu nije bio niti prvi, niti drugi, niti šest trening tog ljeta. O takvim stvarima je glupo pričati i ne znam tko bi to uopće mogao spomenuti.
Pa o tome je govorio na konferenciji za novinare u Zagrebu izbornik Anzulović.
- To je po meni daleko od istine.
OK, što je Bogdanoviću prošlo kroz glavu kad ga je Ponitka nagazio pred kraj prvog poluvremena u Gdanjsku?
- U prvi mah sam mislio da mi je stradalo koljeno. Izvrnuo sam gležanj, ali sam ostao u položaju u kojemu mi je noga bila u neprirodnom položaju. Kad sam shvatio da je s koljenom sve u redu, bio sam, zapravo, sretan da je riječ o gležnju. Htio sam igrati, znao sam koliko nam je ta utakmica važna. A tom pobjedom bi anulirali bar dio propusta, ne do kraja, ali bi sve ostalo u našim rukama, dok je poraz to gdje samo sada. Htio sam igrati, znači mi to, jako mi znači.
Nakon utakmice, u avionu smo se sudarili negdje visoko, na tko zna koliko tisuća metara. Procijedio je samo “oboljet ću od ovoga”. Zbog čega je toliko psihoza u našim završnicama, zbog čega je toliki pritisak na svakom od vas, zbog čega se ovaj sport radi, a ne igra?
- Možda to tako ne izgleda navijačima, publici, ljudi gledaju i vide naše poraze, vide da gubimo od Rumunjske, Poljske, Češke, misle valjda da ne želimo, da ne dajemo sve od sebe. Da ne igramo, na kraju krajeva, što ja znam, kao što igramo NBA. Realnost je, međutim, posve drugačija. Ja sam tip koji će prvo krenuti od sebe, uvijek sam ja prvi krivac i to iz razloga što jako dobro znam koliko bih htio neki rezultat, koliko bih volio da se plasiramo na taj SP. Pritisak i kako se tko nosi s njim, različit je od osobe do osobe. Od situacije do situacije. Moj pritisak je taj što želim dati sve što mogu za pobjedu, međutim, ne osjećam neki drugačiji pritisak, pritisak promašene lopte, mogućeg poraza. Možda se uhvatim u razmišljanjima prije utakmice, kakve su opcije s porazom ili pobjedom, ali to u isti čas zaboravim kad krene utakmica. I u nju ulazim uvijek s mišlju da se može pobijediti, da smo, ako ne bolji, onda svakako ravnopravni svakom protivniku. U mom slučaju o takvim stvarima ne razmišljam kad krene utakmica, ne znam za druge.
Da barem mogu igrati sve utakmice
Dobro, a što ćemo onda s onim, kako će “oboljeti od svega”...
- Previše je tu razočaranja i skuplja se sve to. Iz ljeta u ljeto dolaziš s pozitivnom energijom, nadaš se, a nakon svega se vraćaš u klub razočaran. Okrećeš neku novu stranicu, a onu prije toga nisi završio, ostala je nedovršena, nisi iza sebe ostavio zaključeni posao. I kad ti to sve skupa toliko znači, onda je i logično da je razočaranje veliko...
I što sada, Bojan Bogdanović i sljedeća utakmica?
- Ne znam što će se dogoditi, niti koje natjecanje ćemo igrati sljedeće godine. Hoće li to biti SP ili kvalifikacije za EP. Ako bude rupa od dvije, tri godine, to je puno vremena za biti pametan i odgovoriti na ovo pitanje.
Je li on izgubio nadu da će s Hrvatskom doživjeti neki veliki uspjeh?
- Ni tu ne znam što bih rekao. Da bar mogu biti tu na svim utakmica i pomoći. Daleko je sve, kažem, ako se ne plasiramo na SP, sve je to daleko...
Kakve su uopće šanse Hrvatskoj, ostala je trećina kvalifikacija. Mi nećemo biti kompletni, ali niti ostali neće biti kompletni.
- Kad smo kretali u ove dvije utakmice bilo je jasno da nam trebaju četiri pobjede u šest utakmica. Sada ih je ostalo za odigrati samo četiri, a nam i dalje trebaju četiri. Ili tri. Nadam se da igrači koji budu igrali mogu to iznijeti do kraja, iako sam svjestan da će im biti teško. Kao što je, uostalom, i nama bilo teško. Upisali smo sada dva poraza. Nada postoji, ali bit će jako teško.
Nismo uspjeli niti sa četiri NBA igrača.
- Tako je ispalo.
Možda netko od igrača, recimo Hrvoje Perić koji je u godinama u kojima jest navikao na ulogu nositelja, bude u takvoj ulozi komotniji u studenom i veljači, jer njemu dva puta od četiri minute na utakmice nisu dovoljne da se razmaše?
Nije ovo kraj
- Svatko u reprezentaciji ima svoju ulogu, a normalno da je teško svakom igrati na način da ulazi više puta po par minuta. Ako smo već kod Perića, siguran sam da će on biti jedan od naših glavnih igrača u sljedeće četiri utakmice.
Bojan Bogdanović je još nekoliko dana u Zagrebu i nije izgubio nadu kako će ipak ugledati jedno ljeto potpune sreće. On ju je zaslužio. I nije ovo kraj. Igrat će još Bojan Bogdanović utakmica za Hrvatsku. I osvojiti nešto s njom.
To mu želimo. Svima nama to želimo. Jednog rujna kad se sve poklopi. Prave stvari se dogode onima koji znaju čekati.