Analizira Jurica Golemac, trener Cedevita Olimpije:
Odlična je vijest da smo utakmicu protiv Ukrajine uspjeli privesti kraju tako da smo mogli birati hoćemo li drugo ili treće mjesto u skupini. Izabrali smo treće. Koliko vidim, to je bila želja i igrača i stožera, što je uvijek najvažnije kod "biranja suparnika". Lakšeg puta - da se razumijemo - nema, ali kad već možeš birati, onda biraš put koji ti se čini nešto prohodniji. I ima logike da smo izabrali taj, vjerojatno bih ga i ja izabrao...
Da se vratim utakmici s Ukrajinom. Odigrali smo je točno onako kako igramo kompletan turnir - s puno individualnih akcija u napadu, s dosta oscilacija u obrani. Imamo klasne igrače i možemo si dopustiti takve napade, barem u ovakvim utakmicama. U nekim drugim to neće biti dosta, ali o tome kasnije. Danas smo obranu igrali promjenljivo. Kad se malo naljutimo, onda dignemo intenzitet i ta obrana tada izgleda dobro. Međutim, još uvijek nismo dovoljno ‘ljuti‘, u nokaut fazi turnira trebat će nam veći intenzitet tijekom svih 40 minuta. Zato što snažna obrana ne znači samo manje primljenih poena, nego i pokoji lakši koš kroz kontru ili na nepostavljenu obranu. A u nokaut fazi s jačim suparnicima ti lakši poeni su jako važni.
Zašto u napadu često igramo "jedan na jedan", što sad prolazi, ali protiv jačih suparnika će prolaziti bitno teže? Zato što nemamo dovoljno protočan napad, nedostaje nam brzine i jednostavnosti u napadu. Smith je pokazao da je kvalitetan igrač, odlične obrane, zna i pogoditi, može položiti na obruču, ali on nije istinski play, on je ‘combo‘ bek koji se na parketu najugodnije osjeća kad pokraj sebe ima playa, kreativca koji razigrava. Bolje smo stoga, u pojedinim trenucima, napadački izgledali s Mavrom koji je pravi play. Nemamo, dakle, tu sigurnost na lopti, na brzom protoku i to je problem.
Međutim, imamo sjajne individualce koji mogu pogoditi iz bilo koje pozicije i stoga bih puno više igrao na ‘blokove‘, jer Bogdanović, Simon, Smith, Hezonja... mogu poentirati preko bloka.
Ukupno gledajući, Hrvatska se diže iz utakmicu u utakmicu, možda ne željenom brzinom, ali se diže. Doduše, nismo još uvijek istinska momčad, ali ne vidim razloga da to ne postanemo. Čeka nas nokaut faza u kojoj popravka nema, u kojoj moramo biti ‘ljuti‘ svih 40 minuta. Jer ovo što smo dosad pokazali neće biti dostatno za polufinale o kojem svi maštamo. Potpisujem da imamo kvalitetu potrebnu za pariranje svakoj momčadi na Eurobasketu, ali moramo više biti momčad, moramo jedni drugima čuvati leđa u svakoj situaciji, jer igrači znaju ‘felere‘, kao i kvalitete svakog od njih. I kakvu tko pomoć treba na parketu.
Hrvatska u svojoj igri doista ima velike rezerve. Šarić se vraća iz duge i teške ozljede, pa još nije pravi. No, Šarić je dečko kojeg jake utakmice dodatno dižu, a njegova energija je fenomenalna, on s njom može protiv svakog. Sjajna je energija koju ima Matković, pa i Gnjidić. I to su dečki koji energiju imaju urođenu u sebi, te je mogu - baš kao i Šarić - prenijeti na suigrače. Simon primjerice kompletan turnir igra ‘ljut‘, odlučan dati baš sve što ima u sebi. Zna da mu je ovo zadnji veliki turnir u karijeri.
Hezonja također jako oscilira, kao da stalno traži ulogu u kojoj bi se najbolje osjećao. U klubu je prošlu sezonu pronašao to što je tražio i bio je fantastičan, ali klub i reprezentacija su u košarci skoro pa dva različita sporta. Isti su koševi, teren i lopta, ali sve je drugo različito. Zato Hezonji nije lako, ali rekao bih da mu treba neko zakucavanje u njegovom stilu, neka iskra koja će mu ‘zapaliti‘ samopouzdanje. Hezonja je zadivljujuće snažan i kad bi tu snagu mogao adekvatno primijeniti u igri, teško bi mu itko parirao.
Sve su to velike rezerve koje Hrvatska ima. Tu smo, približavamo se onome što toliko godina tražimo i nekako se osjeća da samo nedostaje samo ta eksplozija emocija, ljutnje i odlučnosti da ‘razbijemo‘ onoga tko nam stane na put. Pronađemo li način da to brzo oslobodimo, Hrvatska može jako, jako daleko.
Može sa svima na Eurobasketu...