‘Lože se ljudi na svašta pa i na nekakve pretkvalifikacije.‘
Kao i u svakoj sportskoj WhatsApp grupi, tako i u ovoj koja okuplja regionalne košarkaške novinare i zaljubljenike, uobičajene su lagane provokacije, a ova je uslijedila nakon oduševljenja hrvatskih članova pobjedom nad Turskom u finalu pretkvalifikacija za odlazak na Olimpijske igre u Parizu. Naravno da je uslijedio i odgovor koji nije bitan, isto kao što ni ova originalna poruka nije toliko bitna, ali dobro dođe da se osvijesti kako je hrvatska košarkaška reprezentacija još uvijek miljama daleko od imalo važnijeg statusa u bilo kakvim okvirima.
Jasno je da je hrvatska košarka dotaknula dno, o tome smo napisali dosta tekstova, a toj tvrdnji ne treba dodati ništa drugo nego se prisjetiti kako je prije ovog turnira u Turskoj Josip Sesar reprezentaciju vodio protiv takvih momčadi kao što su Irska i Luksemburg. Njima valjda još uvijek nije jasno kako su dospjeli do toga da su igrali službene utakmice protiv momčadi iz države koja ima pet Hall Of Fame članova i koja je nekada bila pojam za košarku u Europi. No, to je bilo nekada, sada su realnost bile pretkvalifikacije - prvo one za Europsko prvenstvo 2025. godine, a onda ove za Olimpijske igre sljedećeg ljeta.
Život u paralelnom svijetu
Prihvaćanje te realnosti uvijek je bio problem jer smo iz godine u godinu svjedočili kako su ljudi koji su hrvatsku košarku trebali izvući iz ponora živjeli u nekom paralelnom svijetu. Išli smo s natjecanja na natjecanje s nerealnim ambicijama, pričali o medaljama i rezultatima umjesto da se bavimo popravljanjem temelja ili njihovom gradnjom jer nismo sigurni da su temelji i dalje na mjestu. Uostalom, prisjetimo se samo da smo ovog ljeta U20 selekciju ispratili u B diviziju europske košarke te se veselili povratku četiri godine mlađih košarkaša u društvo 16 najboljih reprezentacija na kontinentu. Ona U18 selekcija, spomenimo i nju, je na svojem EP-u završila na 10. mjestu s negativnim omjerom pobjeda i poraza (3-4).
Zbog svega toga i zbog bezbroj šamara koje je hrvatska košarka dobila svih ovih godina bilo je potpuno osvježenje gledati turnir iz Turske. Sesarova momčad nam je dala razlog za osmijeh i to ne čak ni toliko zbog rezultata koji je odličan, nego zbog pristupa. U uvodne tri utakmice nismo dopustili da nam objektivno inferiorne momčadi naprave bilo kakav problem, u polufinalu smo bili uvjerljivi protiv nešto bolje Ukrajine, a onda smo u finalu demolirali Tursku u prvom poluvremenu te se oduprijeti svakom pokušaju povratka domaćina koji su silno željeli nastaviti sanjati o nastupu u Parizu sljedeće godine.
San o Parizu živi, Sesar je apsolutni pobjednik
Sanjat ćemo sada mi, ali ovaj rezultat je odlična podloga da to sanja(re)nje pojedinci pretvore u nerealno maštanje i novo uzdizanje u nebesa. Umjesto toga ovaj rezultat treba iskoristiti za gradnju, baš kao što je Sesar izgradio našu igru. Izbornik je na ovu poziciju došao u još jednoj grotesknoj epizodi našeg Saveza, sada već opjevanoj priči u kojoj su u glavnoj ulozi bili Aco Petrović i Upravno vijeće HKS-a dok su Sesar i Dario Gjergja s čudom gledali što se oko njih događa. Sesar je tada pokazao zrelost, nije se upuštao u bespotrebne rasprave ni verbalne akrobacije i pobijedio za ‘zelenim stolom‘. Pobjede na parketu je upisao u te četiri nesretne utakmice protiv Irske i Luksemburga, koje treba uvijek spominjati da se ne zaboravi protiv koga je Hrvatska igrala prije samo nekoliko tjedana, a sada je u Turskoj te pobjede umnogostručio.
Sesar je apsolutni pobjednik ovog turnira. Postavio je odlično našu igru, dao loptu u ruke iznimno raspoloženom Dariju Šariću, napokon iskoristio Ivicu Zupca tako da on pokaže svoju dominaciju, s Marijom Hezonjom odigrao ‘igru skrivača‘ za protivnike te mu dopustio da se razmaše par puta po utakmici što je njemu potrebno, Jaleena Smitha maknuo s pozicije playa te ga rasteretio pritiska organizacije igre, a u Goranu Filipoviću i Roku Badžimu dobio odlične igrače zadatka. Dobre su minute imali i ostali, ali sve što smo gledali u Turskoj je odraz sistema što je najbolje potvrdio Sesar ovim izjavama:
"Iz svake akcije imamo četiri izlaza, pa i iz svakog od njih neke specijale. Kad imaš u momčadi tako ekstra talentirane igrače, onda je sve lakše. Kliknuli su svi, pronašli se u sustavu."
"Znali smo što želimo od ove utakmice cijelo vrijeme. Znali smo kako ćemo braniti bilo kojeg turskog igrača, znali smo kako ih napadati."
Osmijeh je ponovno na licu
Trebalo bi biti normalno ovakve izjave čuti od trenera/izbornika, ali nije to kod nas bilo do sada tako. Ranije smo znali čuti kako su nas igrom iznenadili NBA igrači (slučaj s Girguijem Diengom na SP-u 2014.), a o akcijama s četiri izlaza smo mogli samo sanjati. Sada je sve to stvarno bilo lijepo posloženo, igra je imala glavu i rep, a zbog svega su košarkaški igrali s osmijehom na licu. Znali smo iskoristiti sve svoje napadačke prednosti dok je angažman i igra u obrani bila predivna za gledati. Iz obrane smo u svakoj utakmici dolazili do prednosti u napadu i praktično tako rješavali pitanje pobjednika.
Sada nam ostaje godinu dana za pripremu kvalifikacijskog turnira za odlazak u Pariz. U međuvremenu ćemo igrati kvalifikacije za Europsko prvenstvo i to u iznimno teškoj skupini gdje ćemo morati biti bolji od Francuske ili Bosne i Hercegovine da bi izborili nastup na tom natjecanju. Napravili smo stepenicu više, izbrisali ono ‘pret‘ iz natjecanja koje igramo pa su nam ostale samo kvalifikacije.
Opet bez Šarića i Zupca, što s Bogdanovićem?
Zbog sulude FIBA-ine ideje koja je i dalje na snazi iako su svi svjesni da radi košarci na štetu, u kvalifikacijama za EP nećemo imati Šarića i Zupca, ali tu bi mogli biti svi ostali. Na poziciji centra bi trebao tu biti Karlo Matković, treba vidjeti koja je situacija s Antom Žižićem, a s njima dvojicom te Dankom Brankovićem se ne bi trebali brinuti za centarske pozicije. Uz njih dvojicu, Hrvatska još može računati i na Tonija Nakića, a za sljedeće ljeto je tu i Luka Šamanić, a možda će i Zvonimir Ivišić biti toliko dobar na Kentuckyju da će ga Sesar priključiti svojoj momčadi.
A što ćemo s Babom? Ovo je prvo veliko natjecanja bez Bojana Bogdanovića koji je otišao u reprezentativnu mirovinu. Iako su ga mnogi nagovarali da promijeni odluku, to se nije dogodilo. Hoćemo li ga nagovarati ponovno? Nesporno je Bogdanović trenutno najbolji hrvatski košarkaš i nitko se takvog majstora ne smije i ne može odreći, ali situacija je sada drukčija nego što je bila prije sedam dana. Hrvatska je ovako dobro rijetko kada igrala s Bogdanovićem u sastavu, a oko njega nikada nismo napravili sustav. To je, doduše, bilo i teško očekivati jer je Bogdanović ipak igrač sustava, onaj kojeg sustav izbaci, a ne onaj koji ga treba graditi. U NBA ligi on ima jasno posloženu ulogu i koristi je maksimalno dok je u Hrvatskoj prečesto bio u poziciji da sve ovisi o njemu - i ono što treba i ono što ne treba, poput gradnje napada.
Takvoj košarci, nakon ovoga što smo gledali u Turskoj, se ne želimo vraćati i Bogdanović, ali i svi ostali, bi prije eventualnog povratka u reprezentaciju trebao prihvatiti da se situacija sada promijenila. Ovo je sada neka druga, nesebična Hrvatska, u kojoj se sustavno traži prostor za napadanje protivnika. U tom sustavu itekako ima mjesta za Bogdanovića, on bi lako kaznio sve ono što Šarić radi s loptom u ruci na vrhu reketa ili visokom postu. Nema ovdje više prostora za izolacije i šuteve preko ruke iz ‘dončićevskih‘ driblinga.
No, to su stvari koje nas čekaju sljedećeg ljeta. Treba već sada raditi na njima, ali dajte nam da uživamo još dan-dva ili pokoji tjedan. Odavno hrvatski košarkaški zaljubljenici nisu imali priliku za to, treba ovo iskoristiti.