U igračku mirovinu Roko Ukić odlazi kao igrač s najviše odigranih utakmica za Hrvatsku i kao drugi strijelac reprezentacije. Igrao je od 2002. do 2021. godine i prošao sve i svašta u dresu Hrvatske. Osim što nije dočekao medalju... U velikom intervjuu za Sportske novosti progovorio je o brojnim temama, a u ovom se dijelu osvrnuo na reprezentaciju.

- Ponekad se tu radilo o jednoj sudačkoj odluci, o jednom šutu, o nešto sreće. Jednom Garbajosa saplete Marka Tomasa...

Onda se Roko Ukić počeo prisjećati...

- Jedna je generacija ona s kojom sam igrao između 2005. i 2009. godine, to su bili Gira, Prka, Vujo, iako sam već tada, 2009. bio u reprezentaciji, to je vrijeme kad Gira već odlazi, dok je Vujo je u silaznoj putanji, i prva napadačka opcija. Onda stiže ova nova generacija koju predvodi Bojan Bogdanović, kasnije tu dolazi i Dario Šarić.

Nemoguća priča sa SP

Vratio se Eurobasket 2009. u Poljskoj. Poraz od Slovenije dogodio se u četvrtfinalu.

- Naivno smo izgubili to četvrtfinale i žao mi je zbog toga, jer sam igrao dobro cijelo Prvenstvo. Opet kvalificirali smo se za SP 2010. Bilo je klimavo 2007. na Eurobasketu u Španjolskoj, iako smo imali šansu u četvrtfinalu s Litvom, no bila je Litva tada bolja, ali i tu smo uspjeli ishoditi kvalifikacije za Igre u Pekingu. Jesmo li tu mogli više od četvrtfinala? Igrali smo protiv Španjolske za plasman u polufinale, vjerojatno nije bilo realno. Ali, 2009. smo mogli više, jer se tu reprezentacije nisu pojavile u najboljim sastavima. No, nismo bili pravi, dosta igrača nije bilo u pravoj formi. Za 2010. godinu dolazi novi izbornik, nakon Jaska Repeše stiže Joke Vranković, s njim i smjena generacija. U reprezentaciji su sada Tomić, Bogdanović, Simon, Žorić, Stipčević, kasnije više nema Planinića i Kusa, tu smo još uvijek Tomas, Pop i ja. Uoči SP u Bambergu na turniru “jako pametno” idem zakucati preko Javtokasa i padnem mu na nogu i izvrnem gležanj. Bio sam kasnije OK, ali nikako onako dobar kao sezonu prije na Eurobasketu u Poljskoj. Idemo u osmini finala na Srbiju.

JANEK SKARZYNSKI Afp

I tu gubimo u nemogućoj priči...

- Da sad ti nekome ideš pričati da Kus treba čuvati Rašića preko cijelog terena, ili baš kad ide u tom zadnjem posjedu za njim, puca mu loža, pada na njega, Rašić dobije dva penala, Srbija nas, zvuči sve suludo, ali dogodilo se. Opet, da smo bili bolji, možda bismo dobili 15 razlike.

Na sljedećoj akciji ga nije bilo.

- Nisam igrao Eurobasket 2011 jer mi je to ljeto pukla noga. Tu se dogodio debakl, nije se otišlo na Igre u London, pa se za 2013. opet vraća Jasko. Momci koji su ušli u reprezentaciju su stasali, ali iza nas su loše pripreme. I igramo protiv Španjolske prvu utakmicu, ne uspijevamo zabiti 50 poena, ja šutiram 2-14, mi doživimo katastrofu i nakon utakmice sam dobio najgore poruke ikada. Mene muči ahilica, ali Bojan je sjajan, Simon daje svoje, Draper nam daje ruku i nekako s pobjedom nad Gruzijom hvatamo ritam. Sve nas to dovede do niza pobjeda kakav nikada nismo imali na velikom natjecajnu, pa stižemo do polufinala u Ljubljani. Nedavno sam pogledao tu utakmicu protiv Litve. Iz ove perspektive, mislim da nije bila dobra odluka da u toj utakmici igramo zonu, jer nam je ona otupila agresivnost. Opet, bili smo u egalu na poluvremenu, ali Litva je otišla u finale, iako nije bila dva, tri puta bolja. Bili smo umorni, kratke rotacije svi ozlijeđeni, ja s ahilicama, Simonu nateknut palac... I prazni stižemo na meč za broncu sa Španjolcima, od kojih smo lagano izgubili. Opet, bilo je to odlično Prvenstvo za koje, čini mi se, niti Jasko, niti igrači nisu dobili dovoljno kredita.

Onda uslijedilo naše posljednje pojavljivanje na SP, 2014. igralo se ono u Španjolskoj.

- Za mene je to bilo teško Prvenstvo. Stižem tu nakon ozljede i igram iza Lafayettea, pa to sve skupa izgleda slabo. Opet, sve se svelo na eliminacijsku utakmicu u osmini finala s Francuskom. Oni imaju tada pet NBA igrača, izgubili smo tijesno, je li to bio naš kiks, nisam siguran. Iza dolazi Peras i skupina Eurobasketa u Zagrebu. Imali smo gotovo savršene pripreme, ali nekako mi je ostala uspomena nedovoljne podrške. Bili smo razočarani jer igramo doma, dok su više od pola dvorane zauzeli slovenski navijači. Onda protiv Makedonije se samo gostujući navijači čuju. Dogodilo nam se da je Bojan zadobio potres mozga na početku, onda se i ozlijedio Simon u osmini fijala protiv Češke, ali onakav poraz nam se nije smio dogoditi. Priključili su se Šarić i Hezonja, ali realno, mi smo tada na teškom dnu.

Teška depresija u Selu

Onda se dogodila savršena godina. Hrvatska je, barem za Ukićevo vrijeme, možda i najbolje utakmice odigrala 2016. godine. Od kvalifikacija u Torinu, sjajnog izdanja protiv Grka, briljantnog finala s Italijom, pa u Riju pobjede nad Slovenijom, Litvom, Brazilom i četvrtfinale protiv Srbije...

- Mogu se složiti, jer tu smo igrali stvarno dobro i to su bile strašne utakmice. Igrali smo na najvišoj svjetskoj razini protiv najboljih na svijetu. Ponosan sam što sam bio kapetan te vrste, što smo bili vrhunski na terenu i izvan njega.

I imali smo veliku, veliku šansu za proći Srbiju u četvrtfinalu, osvojiti medalju, možda čak i igrati olimpijsko finale. Recimo, Hezonja je imao otvorenu tricu u završnici, Simon također...

- Najteži moment je za mene bio nakon te utakmice. Teška depresija i u Selo dolazi Mantas Kalnietis, litavski play, oni su taman izgubili četvrtfinale od Australije. Pitam ga “što je, Australci su top”, naime igrali su dobro tada. A Mantas mi kaže, jer igrao je i protiv nas, “ma, vi biste ih dobili 15 razlike”. Tu mi se srušio svijet i kad je sljedeći dan u polufinalu, ona Srbija koju smo držali na konopcima svladala Australiju, ne s 15, nego s 30 razlike, bili smo svi u kompletnom kaosu. Nije bila laka situacija, baš nije...

JIM YOUNG/AFP/PROFIMEDIA

Imao je Ukić tri penala u prvom dijelu, je li trebao igrati na početku nastavka?

- Ma, želio sam ja igrati, ali nije to bio neki “big deal”. Ok, bili bismo sigurniji na lopti. Kasnije su me pitali i kazao sam da je to pitanje za izbornika, ali nisam time bocnuo Acu, doista nisam bio zločest u tom odgovoru, ali to je doista tako. To je kao ona priča o tome jesmo li trebali igrati zonu protiv Litve u polufinalu 2013. Pričali smo o tome uoči utakmice, svi smo prihvatili ideju.

Za kvalifikacije za SP 2019. Ukić je odstranjen iz reprezentacije.

- Po meni je to bilo bez ikakva opravdanja. Tada se prekrižilo Tomasa, Žorića, Popovića, Stipčevića i mene pod egidom da se okrećemo mladima, dok mi još nismo bili stari. FIBA je promijenila sustav kvalifikacija, bili smo bez NBA igrača, dok smo se odrekli usluga onih koji su mogli pomoći. Pri tome se govorilo da nemamo boljih, što je bila laž, jer su postojali bolji, ali ih se nije zvalo. Uslijed takve politike Saveza nismo se plasirali na SP, no opet sam bio u reprezentacija 2020. godine, u zahtjevnoj skupini smo se plasirali na Eurobasket, to mi je bio osobni revanš za onu priču da nisam trebao za prethodne kvalifikacije, jer bi sve bilo isto.

Nitko ne može biti zadovoljan

Konačni oproštaj uslijedio u Splitu, na olimpijskim kvalifikacijama 2021.

- Nekako je sve to bilo u jeku korone, nismo mogli imati pun kapacitet tribina za navijače, do pred sam početak tih kvalifikacija nismo znali kome će od NBA igrača završiti sezona, kome neće. Usput smo morali igrati i bez ozlijeđenog Simona. Na kraju smo izgubili dobivenu utakmicu protiv Njemačke koja je otišla na Igre. Bilo je evidentno da je to moj kraj.

Ima li i tu spokoja i zadovoljstva na kraju puta?

- Zadovoljan sam energijom, voljom i pristupom koji sam imao u reprezentaciji. Žao mi je što se nekada nisu poklopile sve dobre stvari. Bilo je tu loših utakmica i loših odluka, s ovom pameti nikada ne bih igrao ozlijeđen, a takav sam igrao. Od ‘95. naovamo nemamo medalje i time nitko ne može biti zadovoljan. Utjeha će biti da sam igrač s najvećim brojem nastupa, drugi skorer povijesti, ali za jednu medalju rado bih to mijenjao. Nije se dogodilo i tako se to treba prihvatiti.