Berlin se spremao za spektakl koji će otkriti novog prvaka Europe, a nešto južnije, svakako i tužnije, hrvatska košarka kupala se u još jednom brodolomu i traženju novih ideja. Propadanje od Finske rezultiralo je odlaskom svih ključnih figura našeg basketa. Kapetan Bojan Bogdanović je zaključio reprezentativnu karijeru, izbornik Damir Mulaomerović je odstupio sa svoje funkcije, a i Stojko Vranković više nije predsjednik HKS-a. Još ranije je, kako bi angažirali Amerikanca, raspušten Stručni savjet, a samim time je iz Saveza je otišao i Dino Rađa.
Ispred hrvatske košarke je trenutačno doba preustroja, pronalaženja novih ljudi, a pri tome je funkcija kapetana reprezentacije najmanje upitna. Bit će s trakom onaj tko će biti tu, na novom popisu, a kad to bude moguće, valjda za tri godine na Eurobasketu Hrvatska u punom sastavu, vjerojatno će kapetan biti Dario Šarić.
Sve ostalo zahtjeva veliki posao i silan napor, jer stvari nisu naročite. Mlađe kategorije su iza sebe imale teško ljeto, u kojemu su kadeti ispali iz A divizije prvi puta u povijesti, juniori se jedva spasili, a mlađi seniori bili sedmi, iako su nastupili bez pola reprezentacije. U mlađim kategorijama se treba postaviti posve novi model rada, zaboraviti sve što su nas učili iz velebne povijesti i posvetiti se modernim tijekovima. Učiti od Finaca, recimo, ali tome jednom drugom zgodom.
Klubovi su posebna priča, a klupski djelatnici još tragičnija, jer Hrvatskoj nasušno trebaju kvalitetni ljudi po klubovima. To gore stoje nego s playmakerima. Ne trebaju im politička potrčka, ljudi čija je ovlast jedino sprovoditi ideje gradskih vlasti i ljudi koji s košarkom imaju malo ili niti malo veze. U svemu tome treba i mudra politika Saveza koja će košarku, iako je stanje teško, znati brendirati i postaviti opet kao važnu u hrvatskom društvu. Koja će se truditi da košarke ima što više u medijima, bilo kojim, bez obzira odgovara li sve što se po tim medijima nudi ili ne odgovara politikama Saveza. Barem će ljude zanimati, jer bojim se da ovo sada malo koga više zanima.
Novi neuspjeh reprezentacije, što je nova razina užasa, više nikoga nije niti potresao, šokirali bi se svi da je bilo drukčije.
I tu dolazimo do pitanja novih čelnih ljudi naše košarke.
U HKS-u trenutačno trebaju više novih ljudi. Od predsjednika, izbornika i šefa struke. Sve su te pozicije upražnjene.
Savez je, s druge strane, u Vrankovićevih šest godina vladanja postao financijski solventan, nikome nije ništa dužan, uskoro bi mogao postati i vlasnik nove Kuće košarke, koja bi mogla imati svoj mini trening kamp. Postavljene su smjernice po kojima je liga besplatna, mogu se uživo gledati sve utakmice i dovedena je u nekoliko zadnjih sezona košarka do razine da u njoj o svemu ne odlučuju suci. Niti u uredima, niti po parketima, što godinama nije bio slučaj u nas. Izvršena je kompletna deradićevizacija. I dobro da je tako.
Međutim, sve ostalo, posebno rezultati, štekaju. I s time se Stojko Vranković nije mogao više nositi. Otišao je samo koji mjesec iza Rađe, pa je to ispalo po onome kako je bilo zapisano od samog početka; zajedno ušli, zajedno izašli.
I što sad?
Savez je ostao u rukama, barem formalno, dopredsjednika Nikole Rukavine, čovjeka koji je u HKS-u duže od svih, jer bio je dio Upravnog odbora i u vrijeme Danka Radića. Rukavina je, međutim, za razliku od većina iz onog vremena, vrlo uključiva osoba, koja je Savezu mnogo pomogla i dobro je da je on tu u vrijeme kad se mnogo toga treba presložiti. Je li Rukavina ideja za novog predsjednika, teško je reći, iako je činjenica da će Rukavina sasvim sigurno ostati u vrhu košarke u Hrvata. Ako ima ambicije i za više, vjerojatno će ih vrlo brzo obznaniti.
S više strana odmah se pojavilo ime Ace Petrovića, kojega je, što ne treba smetnuti s uma, baš Rukavina vratio na izborničku poziciju uoči Eurobasketa 2017., jer je Petrović nakon Rija govorio kako više neće biti izbornik.
Znakovito je da Aco Petrović o svemu šuti i važe situaciju, a on je jedina osoba čije se ime spominje kao moguće za sve tri upražnjene funkcije. I za onu predsjednika Saveza, i za onu šefa Stručnog savjeta, kao i za ono na kojoj je već bio, dakle za poziciju izbornika.
Ideja oko Petrovića kao novog čelnika Saveza bila bi na tragu one priče po kojoj bi košarka ostala u rukama košarkaša, ali bi bila s drukčijom energijom, jer Petrović je vulkan energije i kao takav sigurno bi pomogao izvući ovaj sport iz blata i zapećka interesa većine javnosti.
U kombinacijama se vrti i ime Mladena Vebera, bivšeg predsjednika Cedevite, koji je iznimno moćan organizator i koji ima košarkaški gen, a iako više nije dio Atlantic Grupe, on i dalje radi vrhunski menadžerski posao, sada je predsjednik Uprave Mlinara. Vebera, koliko se može doznati, muči situacija u kojoj je košarka, on se sigurno neće sam gurati u prvi plan, ali ako se dođe do njega i on postane nešto više od samih priča, mogla bi se ideja oko njega zavrtjeti. Jasno, tu govorimo samo o poziciji predsjednika Saveza.
Postoji i opcija koja se zakovitlala još ovoga ljeta, a iza nje stoje ostaci Radićeve vlasti, poput bivših sudaca Srđana Dožaija ili Tončija Anzulovića. U toj opciji neki vide i Željka Jerkova kao isturenog kandidata za predsjednika, ali za tako što nema potvrde, barem za sada.
Problem te opcije jest nedovoljno vremena za lobiranje, jer prema Statutu HKS-a se sada ne bira niti jedno drugo tijelo osim predsjednika, a svima ostalima mandat traje još godinu dana. Odnosno, prema županijskom modelu glasanja, ova opcija ne stoji najbolje u svim brzim izborima. Ono što je također problematično za tu opciju jest i činjenica da bi se sve ostale opcije, iako i sada nisu proturječne, mogle zajedno ujediniti protiv bilo koje opcije iza koje stoji sudački ešalon iz bivših vremena.
Kad smo kod pitanja novog šefa struke, osim što je za tu poziciju uvijek opcija i Aco Petrović, mogao bi se tu uprizoriti i Neven Spahija, pa i tu opciju valja držati otvorenom. Niti Spahija ne želi ništa javno govoriti, kao uostalom i Jasmin Repeša, ali to je i razumljivo, jer mu je sin Dino bio dio stručnog stožera Damira Mulaomerovića, a Repeša i jedini od nabrojane trojice ima trenutačno klupski posao (Pesaro).
U red najvećih trenerskih imena treba svrstati i Velimira Perasovića, ali on je na klupi Uniksa, u trenutačno dalekoj, predalekoj Rusiji...
I došli smo do pitanja izbornika. Osim što bi se tu mogao naći netko od već nabrojenih iskusnih trenera, nekako je realnije vjerovati da bi klupa reprezentacija mogla u ruke nekog novog imena. Kako Dario Gjergja i Igor Miličić imaju fiksan posao u Belgiji, odnosno Poljskoj, kako je vjerojatno Andrea Trinchieri preskup, a i nemamo natjecanja ubrzo, kako su potrošeni Veljko Mršić i Damir Mulaomerović, kako je Slaven Rimac trenutačno samo pomoćni trener (baš Trinchieriju u Bayernu), kao najizglednije opcije mogli bi se pojaviti Jurica Golemac ili Josip Sesar. Prvi je trener Cedevite Olimpije, drugi trener Cibone. Kad se birao Mršić, podsjetimo da su u kombinacijama bili Rimac, Mulaomerović, Golemac i Sesar.
Tko god bude, trebao bi imati duži, fiksni mandat.
Također, o imenu izbornika odlučivat će se prije nego o imenu svih ostalih pozicija. Jer, izbornik ima posla već za dva tjedna. Naime, popis od 24 igrača koji ide prema FIBA-i treba poslati već oko 1. listopada. Prva utakmica u Austriji na programu je 10. studenog, tri dana kasnije igramo protiv Poljske...
Otprilike, ovo su opcije koje su na stolu, o kojima se govori tik po debaklu u Berlinu.
Posla je puno, vremena nikada manje.