Nakon utakmice više nisam zaspao, iako se nisam previše uzrujavao. Šteta, naravno, što smo izgubili, ali nema razloga za nezadovoljstvo jer smo objektivno napravili više od očekivanja. U svjetskim košarkaškim krugovima nitko nije uopće očekivao Hrvatsku na Igrama, a kamoli da bi bila prva u skupini. Iako je malo nedostajalo da uđemo u zonu medalja, objektivno to ipak nije realno.
Za dobiti Srbiju trebala su sva osmorica igrača koji nose cijeli teret dati svoj maksimum, ali su na žalost dvojica bila daleko od toga - Dario Šarić i Kruno Simon. Oni su bili najzaslužniji za pobjedu protiv Litve, no, Dario sada nije bio ni sjena onog Šarića, koji nas je nosio na ranijim utakmicama. Već u prvoj četvrtini, koju smo dobili, unatoč 11 skokova Srba pod našim košem, Dario nije bio pravi, Mačvan mu je zabio dvije trice, Jokić jednu, izgledao je kao ispuhani balon. S Krunom slična situacija, nije bio siguran u šutu, obojica su bila vidno istrošena, a to se vidjelo i na Ukiću. Bojan je ponovo bio na svojoj visokoj razini, i zbog trica, i prodora, sigurnosti koju je pokazivao, iako je ponovno primio puno udaraca iz prljavog presinga. Koliko sam bio zadovoljan sucima protiv Litve, protiv Srbije ne mogu biti jer nije bio ujednačen kriterij. Šarić je napravio glupost kada je odgurnuo igrača, ali je isto napravio i Jokić u posljednjim sekundama pa nije ništa suđeno. A da ne govorim o onom faulu na Bogdanoviću, koji je trebao biti namjerna, da se to sudilo, došlo bi do preokreta u utakmici.
Zabrinjavajući je bio početak treće četvrtine jer je nedopustivo spustiti se na -20 poena, da Bilan dribla na polovici terena. U tom smo času izgledali potpuno izgubljeno, totalno rasulo, a oni su napravili veliku razliku. Loše je bilo i kada je Bilan išao udvajati na picku i ostavljao svog centra slobodnog, što su oni i te kako iskorištavali. U tom razdoblju nam je potpuno nestala inače vrlo kvalitetna obrana.
Ali kada pogledamo, dobili smo tri od četiri četvrtine i izgubili utakmicu. No, napravili su dečki fantastičan uspjeh i treba im svima odati priznanje. Od Bojana Bogdanovića, koji je po meni možda i najbolji igrač olimpijskog turnira, do svih ostalih. Posebno priznanje i zahvalnost treba odati Aci Petroviću, koji je sve to sjajno složio i vodio, pokazavši da je odličan trener za velike utakmice. Pokazali smo da imamo snagu, talent i moral koji u budućnosti može biti jako efikasan. Posebno se to odnosi na Marija Hezonju, koji je odigrao sjajnu posljednju četvrtinu, i to ne samo zbog NBA trica, već zbog odnosa i pristupa koji je imao, a to je igrač na kojem leži budućnost hrvatske košarke. Moramo stvoriti još nekoliko Bogdanovića, da ne ovisimo samo o jednom igraču. Talenta i materijala ima, no, pred HKS-om je da prvo odredi novog trenera pa krene u sustavno stvaranje momčadi za Tokio 2020. godine. Naši juniori, koji su među najboljima u svijetu, moraju doći u taj status i u seniorskoj konkurenciji.
Valjda se prvi puta dogodilo da u preostale tri četvrtfinalne utakmice nije bilo neizvjesnosti.
Amerikanci su se malo uozbiljili protiv Argentinaca, iako su opet solirali kada su došli na +25. Španjolci su izašli iz krize i pokazali kvalitetu, nakon Litve deklasirali su i Francusku. Australija igra najkonstantnije i najozbiljniji je kandidat za medalju. Mislim da Amerikanci neće u polufinalu imati previše problema sa Španjolcima, ako počnu igrati timsku košarku, a isto tako Australiji dajem prednost pred Srbima, iako su ih lako dobili u skupini, što može biti otežavajuća okolnost. Ako bih išao korak dalje, lako je moguće da Srbi osvoje drvenu medalju, da ih Španjolci dobiju u borbi za broncu.