Kao grom iz vedra neba odjeknula je u petak popodne vijest kako je HKS odlučio raspustiti Stručni savjet, kojem je posljednjih šest, sedam godina ravnao Dino Rađa, a u kojemu su svoje mjesto nalazili treneri ili sportski direktori naših najboljih klubova, kao i neki treneri poput Velimira Perasovića ili Aramisa Naglića sa strane, a tu je bio, glavom i bradom, i sam Toni Kukoč, kao i Damir Knjaz s KIF-a.
Kako je Dino Rađa bio najveća brana oko dovođenja stranca u reprezentaciju, a nakon poraza od Slovenije i Finske, opet se taj problem aktualizirao, logično je za pretpostaviti kako sada Savez nema prijepora u tome da krene u hitno dovođenje stranca, playmakera, čovjeka koji bi, ako sve bude klapalo, možda za dva tjedna već bude u Opatiji na startu priprema reprezentacije.
Kako se iz suhog priopćenja HKS-a ne može puno doznati, a i nitko od čelnih ljudi Saveza, pa niti izbornik Damir Mulaomerović za sada o svemu što se zbiva ne žele govoriti, teško je zaključiti u kojem se smjeru odvija akcija oko dovođenja stranca. Čak i da li ona postoji.
Iako, za svakog tko je iole upućen u problematiku hrvatske košarke, teško bi bilo zaključiti da odlazak Stručnog savjeta i Dina Rađe nije povezan s akcijom dovođenja stranca.
HKS traži mir
HKS traži mir uoči početka kvalifikacija, jer to je važno za svaku ambiciju koju Hrvatska, usprkos kiksa u kvalifikacijama za SP, još uvijek ima. Kako je rujanski Eurobasket jedino veliko natjecanje koje će Hrvatska igrati od 2017. godine, pa sve do, ako se plasiramo, sljedećeg Eurobasketa, a on je 2025., logično je to i da se sklapaju vizije za posljednji ples jedne generacije igrača u kojoj će vjerojatno zadnji puta zaigrati svi oni koji su rođeni u osamdesetima, poput Bojana Bogdanovića, Krune Simona ili Filipa Krušlina s onima koji su rođeni devedesetih poput Darija Šarića, Marija Hezonje ili Ivice Zupca.
Svima njima bi igrački i te kako pomogao igrač s kojim niti jedna pozicija u hrvatskoj reprezentaciji ne bi bila u velikom rasponu kvalitete u odnosu na ostale. A to je pozicija playmakera.
Kako je od onih koji bi jednog dana mogli biti na toj razini jedino Lovro Gnjidić, ali njemu je tek 21 godina i playmakeri ionako kasnije sazrijevaju, injekcija oko dovođenja stranca bilo bi krpanje rupa do pune igračke snage Gnjidića ili dok čekamo da se netko novi pojavi na hrvatskom košarkaškom nebu, iako, za sada, nema velikih naznaka niti u izlaznim kategorijama mlađih uzrasta.
Prevedeno, stranac koji bi se doveo na poziciju playmakera naše bi glavne igrače doveo u situaciju da bolje mogu koristiti sve svoje prednosti, ali i skrivati mane, dok taj isti stranac na poziciji playmakera ne bi zatvorio igrački potencijal jednog Lovre Gnjidića, jer bi on ionako ostao u krugu reprezentativaca.
"Što se mene tiče, stranca na poziciji playmakera je trebalo uzeti još prije pet, šest godina", prije nekog vremena je kazao Jurica Golemac, trener Cedevite Olimpije, koji je i sam dok je bio igrač bio naturalizirani stranac u slovenskoj reprezentaciji.
Mora imati šut
Stranac je nasušno trebao od lanjskog promašaja puta na Igre, jer da smo već tada imali stranca na poziciji playmakera, sada bi Hrvatska vjerojatno igrali drugi krug kvalifikacija za SP, a time ostala u šansi zaigrati na tom SP-u, ali i probiti se do Igara u Parizu 2024. godine.
Bi li to onda bila prevara? Je li prevara polufinale vaterpolista na netom završenom SP-u, zato što je za Hrvatsku igrao Rus Konstantin Harkov, koji je na istom tom skupu bio i najbolji hrvatski igrač. Bi li Hrvatska bila u polufinalu da nam nije igrao Rus, i to u sportu, gdje ruku na srce, uvijek postoji izbor domaćih igrača, jer vaterpolo svakako nije toliko globalan poput košarke. Ili, kad smo već kod vaterpola, bi li Hrvatska bila svjetski prvak 2017. ili olimpijski doprvak 2016. da za nju nije igrao Španjolac Xavi Garcia?
Ili je prevara, statistička pogreška to što su hrvatski košarkaši svoje jedino polufinale unazad 27 godina, ono na Eurobasketu 2013. igrali kad je u sastavu igrao naturalizirani Didi Draper?
Pa vjerojatno nije.
Playmaker kojega cilja Hrvatska je onaj koji, prije svega, želi igrati za Hrvatsku. Igrački mora biti sposoban za nekoliko važnih stvari; ne smije mu se ići ispod bloka, što znači da treba imati pristojan šut, mora imati razumijevanje igre, ne samo za pick and roll, nego i za poziciju obrane i napada. Morao bi, nadalje, biti, s obzirom na profil ostatka reprezentacije i iznad 190 cm, a pri tome čvrste građe, kako bi u obrani bili u stanju sve preuzimati u određenim postavama, ali i da je taj stranac sposoban otići i samostalno po težak koš.
Naravno, postoje tu još neke okolnosti. Jedna od njih je da je već neko vrijeme u Europi, jer tu nema vremena za uhodavanje nekog rookieja. Također, trebao bi igrati najviši mogući rang natjecanja, jer to znači i da je dosad iskusio i sve tajne europske košarke. A trebao bi biti sposoban i igrati kvalifikacije tijekom godine, jer iako će one biti sjajne za zidanje igračke klase Lovre Gnjidića, trebat će tu i osigurač. Kojega, recimo, nismo imali na proteklim kvalifikacijama. Znači, taj bi Amerikanac trebao biti ili igrač koji nastupa u Eurokupu ili onaj koji bi imao dozvolu, ali i osobnu želju igrati i kvalifikacije iako je dio nekog euroligaškog kluba.
Trajati do 2025.
Trebao bi, zatim, biti i dovoljno mlad da može trajati na parketu barem do tog Eurobasketa 2025. godine, ako ne i duže, pokaže li se uklopljivim i korisnim. Naravno, uza sve to, trebao bi za istog tog Amerikanca i ubrzani put za ishoditi hrvatsku putovnicu, što bi, pak, bio logistički zadatak za HKS.
Ne postoji klub u Euroligi ili Eurokupu koji nema u svom rosteru Amerikanca na lopti, a i nisu svi uzeli nečije putovnice. Uglavnom, jasno je što se traži, a ako se pronađe, onda uz tu odluku moraju stati svi. Nekako se čini da iz tog kuta treba gledati i na raspuštanje Stručnog savjeta.
I za kraj donijet ćemo dva primjera oko dovođenja stranaca u Francuskoj, odnosno Španjolskoj. Tek za ilustraciju...
"Postoje etički problemi oko uzimanja stranca u reprezentaciju, ali postoje i pravila. Za reprezentaciju će uvijek igrati, bio on stranac ili ne, onaj koji je bolji". kazao je pred koji dan Moustapha Fall, euroligaški centar Francuske, nakon informacije kako je Joel Embiid, uz Nikolu Jokića najbolji centar današnjice, dobio francusku putovnicu i time stekao, iako je rođeni Kamerunac, a zapravo Amerikanac, uvjete igranja za Francusku.
U isto vrijeme sve su glasniji otpori prema odluci čelnika španjolskog saveza Jorgeu Garbajosi i izborniku Sergiju Scariolu, koji su pohitali, nakon ozljede Rickyja Rubija dati španjolsku putovnicu Amerikancu Lorenzu Brownu. Također im fali play. Španjolcima!
Trebao nam je jučer..
Ta odluka je naišla na negodovanja i unutar same reprezentacije svjetskih prvaka, jer ukoliko bude Brown igrao na Eurobasketu, on će zauzeti jedino mjesto predviđeno po FIBA-inim pravilima za naturaliziranog igrača i samim time za Španjolsku neće moći zaigrati vjerojatno najbolji igrač izvan NBA lige, a takvim se u zadnje vrijeme ocjenjuje Nikola Mirotić, svakako više ne niti vremešni Serge Ibaka.
Problem s Brownom je taj što Amerikanac, za razliku od Mirotića i Ibake koji su igrački ponikli u Španjolskoj, nije nikada igrao u toj zemlji, osim na gostovanjima svojih klubova.
Kako stvari stoje, ista će stvar biti i s Amerikancem kojega bi mogla izolirati Hrvatska. Ako pravila to dopuštaju, a isti će napraviti boljom ne samo reprezentaciju, nego i cijeli sport koji je u ozbiljnim problemima, barem iz novinarskog kuta gledanja teško je tu pronaći neki problem.
Treba li nam danas Amerikanac na playu? Trebao nam je još jučer...