Trebala je to biti fešta košarke u Splitu, a zasad je noćna mora. Kulisa na tribinama očajna (i zbog pandemije), a Hrvatska na parketu još i gora. Olimpijske igre (još) nisu izgubljene, ali nakon dvije večeri uzastopne muke moramo se zapitati "zar smo na ovo potrošili više od 14 milijuna kuna?".
Radi se o novcu koji su premijer Plenković i Vlada RH zajamčili Hrvatskom košarkaškom savezu kako bi od Fibe dobio (čitaj kupio) pravo na domaćinstvo jednog od četiri kvalifikacijskog turnira i samim time si povećao izglede za odlazak u Tokio (lakši suparnici, podrška publike).
U ovom trenutku čini se da se radi o uzalud bačenom novcu, iako se to tijekom vikenda može promijeniti s dvije pobjede. Protiv Njemačke te u potencijalnom finalu ili Brazila ili Meksika. Ali... ono što je Hrvatska Veljka Mršića pokazala protiv Brazila (-27) i Tunisa (jedva +5 izborenih u posljednje pola minute) teško može dati i nadu, a kamoli unijeti optimizam.
Grafika: SofaScore za SN
Ono što je ova reprezentacija odigrala u srijedu i četvrtak teško se može opisati košarkom kao kolektivnim sportom. U napadu se uglavnom pokušavalo živjeti od akcija Bogdanovićevih i Hezonjinih poteza i šutova 1 na 5, a na takav način se može pobijediti Tunis, ali vrlo teško neku ozbiljniju reprezentaciju.
Kao što će to biti Njemačka u subotu. Neuigranost i sebičnost, nered i neodgovornost na i na parketu i na klupi zasad su glavna obilježja igre hrvatske reprezentacije u Splitu. Plus 14 na poluvremenu bio je plod kvalitetnije obrane i kontranapada, a kad se u nastavku prestalo igrati u obrani - nestala je i prednost.
Protiv jednog prilično limitiranog Tunisa koji je samo vjerovao u par akcija koje koliko-toliko dobro prolaze i - ponavljao ih. Za razliku od Hrvatske koja niti nakon minuta odmora nije znala odigrati neku akciju niti je izgledala kao momčad koja igra suvislu košarku. Kao da se proteklih dana na treninzima ništa nije uigravalo... Zar je to moguće?