U redu, možda (opet samo uvjetno, možda) s vremenom više ne naviru suze kao u slapu. Možda ne osjećate bol kao da vam netko doslovno bodežom propara srce. Možda ne osjećate onaj strašan pritisak na grudima koji sugerira kao da vam daha nedostaje. Međutim, silna sjeta, pokoja knedla u grlu, jednostavno - osjećaj tuge, čuvstvo je koje ne jenjava. Ma, mogu proći godine, desetljeća, ona je tu. Tuga. Ne samo ona, već brojna pitanja.
Prohujalo je 30 godina od najtužnijeg dana hrvatskog sporta svakako, ali i jednog od najtužnijih u svekolikoj povijesti Hrvatske i Hrvata. Tri puna desetljeća od onog prokletog 7. lipnja 1993., jedne njemačke autoceste i na njoj ispriječenog njemačkog šlepera. Pod kojim je nestao - Dražen. U biti, nije nestao, već je otišao s ovozemaljskog svijeta, iz fizičkog stanja koji je našem umu i očima prispodobiv, najlakše shvatljiv. Odlazak dragog bića, bliske osobe, člana obitelji, prijatelja... ne završava nekim razdobljem neposrednog tugovanja koje se može mjeriti tjednima, mjesecima, nekim razdobljem u kojem nosimo crninu kao vanjski znamen tuge. Odlazak osobe kakav je bio Dražen i danas, punih 30 godina kasnije budi emocije, pa čak i još uvijek postavlja pitanja. Postavljali smo ih sami sebi jučer, na putu od Draženovog muzeja do doma. Pitanja na koja nema odgovora, pitanja koja smo si toliko puta postavili.
Video: Ivan Alaupović
Zašto nije ostao s repke, i odletio izravno za Zagreb? Zašto tadašnja mu djevojka nije barem pola sata zakasnila u frankfurtsku zrakoplovnu luku pokupiti Dražena? On bi tada već odletio za doma. Zašto se nije vezao? Zašto je, kojim usudom bilo propisano da se ona kamiončina prepriječi na auto-cesti baš koji trenutka, minutu ili dvije prije nego će tamo jedan crveni golf? Zašto...
Znamo da se nekima od čitatelja ova pitanja čine isforsiranima, možda glupastima, nekima patetična, ali samo smo iskreni u zapisu onog što proživljavamo i danas, i vrlo često tijekom proteklih 30 ljeta. Kao i silno velik dio hrvatskog puka. Dražen je jasno imao svoju obitelj, ali Dražen je bio dio obitelji svakog od nas. Puno je, jako puno sportskih genijalaca naša domovina, ali samo je jedan uspio ući u srca Hrvata, još za života. Samo Dražen. Dan uoči 30. obljetnice odlaska jednog od najvećih hrvatskih sportaša u povijesti, Sportske novosti su predstavile knjigu o Draženu s najboljim, jedinim mogućim naslovom - "Dražen". Ne treba više. Velite "Dražen" i svi savršeno precizno znaju o kojem se Draženu radi, na kojeg se Dražena misli, neovisno što ime nije tako rijetko i što je još puno pa i sportskih vrijednih Dražena u našoj povijesti.
- Kada smo u redakciji razmišljali o tomu kako obilježiti 30 godina od Draženovog odlaska, zaključili smo kako bi jedna knjiga dodatno pobudila tu uspomenu na Dražena i sve ono što nam je on dao i ostavio - u uvodnoj će rečenici Robert Šola, glavni urednik Sportskih novosti tijekom promocije knjige "Dražen" u Muzeju Dražena Petrovića, na zagrebačkom trgu koji nosi njegovo ime, te koji metar od velebnog spomenika košarkaškom Mozartu u čast.
- Knjiga je napisana na način da u njoj prevladavaju emocije, prije svega ljudi koji su živjeli s Draženom. Acine emocije, Stojkove, od Nevena Spahije. Pronaći ćete unutra i tekstove od Zvonimira Bobana i Gorana Ivaniševića kao sportskih velikana koji su živjeli s Draženom i kojima je Dražen bio idol kao i mnogima od nas ovdje. Ideja knjige je bila kroz njih, a onda i kroz novinare koji su pratili Dražena, napraviti uradak u kojima ćemo naraštajima koji dolaze, a i svima nama, još jednom pomoći sjetiti se, mlađima upoznati Dražena. Mlađi ljudi danas kada pričaju o Draženu, dojmljeni su brojkama, trofejima, načinima na koji je pobjeđivao, ali Dražen nikad nije bio netko koga bi trebalo prikazivati kroz brojke. Dražen je bio emocija, kako je Boban napisao, koju je nemoguće dočarati ljudima koji ga nisu doživjeli. Kako je Zvone napisao, njemu je i žao ljudi koji nisu imali priliku vidjeti, upoznati Dražena i živjeti uz Dražena. Knjiga jasno da sadrži puno i o njegovoj karijeri, pobjedama, ali glavna vodilja je emocija. Kad pročitate knjigu, mislim da će te svi zajedno uživati i da ćemo se kroz nju još jednom podsjetiti koliko je Dražen bio velik, jedinstven i zapamćen za sva vremena - naglasio je glavni urednik SN, Robert Šola.
Kroz nekoliko dodatnih sličica iz "prvog reda" Dražena je opisao njegov stariji brat Aco, također jedan od autora tekstova u knjizi.
- Sportske novosti su velik dio Draženovog života. U završnim danima, u one 4 godine kada je boravio u Americi, nazivao je prijatelje okolo i tražio, pitao "što piše u Sportskima". Zato mi je iznimno drago da su baš Sportske novosti, zajedno s ostalim medijskim kućama i novinama, posvetili 30. obljetnicu Draženove smrti na specifičan način. Iznimno mi je drago da su svi probrani novinari dali svoje viđenje o Draženu. Žao mi je samo što ovdje, na promociji nije čovjek koji je najbolje od novinara poznavao Dražena i pratio ga od početka. Mislim na Nevena Bertičevića. Godine 2002., kada je Dražen priman u Kuću slavnih u Springfieldu, trebao sam održati govor, ali sam se bojao sam pisati govor, pa sam zamolio Nevena da ga napiše. Poslije su mi ljudi priznali da je taj govor bio jedan od najljepših govora - rekao je Aco Petrović, da bi potom nakon uvoda za koji je sam rekao da je možda bio malo predugačak, dodatno približio Dražena kroz 2-3 detalja.
- Godine 1983. Šibenka je postala prvak države, na manje od 24 sata, budući joj je naslov u nedjelju već oduzet. Tih dana, kada je oduzet naslov, Dražen je odlučio otići u vojsku. Otišao je s jadno definiranim ciljem jer se morao maknuti od mamine hrane koja je bila previše kalorična. Ha mislim, je, tako je bilo. Bio je u Puli, prvih 5-6 mjeseci s Velimirom Perasovićem i obojica su bjesomučno igrajući 1 na 1, šutirajući i vježbajući, pokušali biti bolji. Kad vidite Dražena kada je godinu kasnije došao u Cibonu, to je tijelo bilo sasvim drukčije. Dalje, nije Dražen došao u Cibonu zbog mene, nego zbog onog Nakićevog koša Zvezdi u finalu bivše države, koša kojim Cibona postaje prvak. Draženov je cilj naime bio igrati Kup prvaka. Te dvije godine u Zagrebu je vladao pokret. Cibona se živjela na svakom koraku, danas s dosta nostalgije gledamo na to. Međutim, godine 1986. i onaj Zadar. Najteži poraz u povijesti Cibone. Onda kad je Pop (Petar Popović) od 27. do 45 minute jer se igrao produžetak zatrpao Cibonu s 36 koševa. Čitav Zagreb je bio blokiran, ništa nije funkcioniralo, doslovno. To je nalikovalo na pogreb koji je trajao 30 dana. No, drugi dan nakon tog poraza, ja u komi, svi u komi, Dražen je stavio osmijeh na lice, uzeo loptu i kaže - "Nitko nije dobio sve svoje utakmice koje je odigrao, nitko. Pa, tako nismo ni mi. Idemo se pripremiti za ono što slijedi". Konačno, završetak NBA sezone 1992./93., Dražen je zadnja tri mjeseca nosi tešku koljenicu jer ima parcijalnu rupturu ligamenata. Po današnjim i NBA zakonima, pravilima osiguranja, njemu nitko ne bi dopustio igrati za reprezentaciju Hrvatske. Dražen je mogao mirno reći "OK, odite vi tamo, igrajte, ja ću se morati odmoriti", ali ne... Dražen je s tom parcijalnom rupturom odigrao svoj posljednji turnir, u Wroclawu. Taj samo segment dovoljno govori o Draženu jer je odlučio da on pod svaku cijenu mora biti tamo, mora biti sa svojom momčadi, sa svojim dečkima, prijateljima, moramo se plasirati na to Europsko prvenstvo. Prvenstvo koje se naprasno završilo za nas tamo u Frankfurtu. On je otišao svojim putem prema Münchenu, mi za Zagreb - prisjetio se Aco i samo pridodao.
Video: Ivan Alaupović
- U današnje je vrijeme rijetkost da se nekog, i 30 godina nakon odlaska, na ovako kvalitetan način ljudi sjete. Znam da je mnogima jako teško i da se posebno tako osjećamo 7. lipnja, kada se sjetimo tog datuma iz 1993., ali moramo Draženovu ostavštinu predočiti novim generacijama - zaključio je Aco Petrović.
Zaključno, nazočnima se obratio kolega Tvrtko Puljić, prvo košarkaško pero naših novina, a koji zajedno s Robertom Šolom urednički potpisuje knjigu "Dražen".
- Prvenstvena zahvala ljudima koji su radili u produkciji ove knjige, mojoj matičnoj kući, ali prije svega ljudima koji su na stranice ove knjige prenijeli svoje emocije, a od njih naprosto bridi ova knjiga. Zahvala posebna gospođi Biserki Petrović na svemu što je napravila zadnjih 30 godina u spomen na sina, na Dražena. Hvala i Aci na briljantnom tekstu koji je ispisao. Hvala Stojku Vrankoviću na ponuđenoj emociji, čovjeku koji je bio najbolji Draženov prijatelj, čovjeku koji nije puno minulih 30 godina govorio o Draženu, ali je sada uspio kroz svoj tekst puno toga napisati, otkriti, ponuditi čak jednu malu ekskluzivu. Zahvaljujem Nevenu Spahiji, Zvoni Bobanu, Goranu Ivaniševiću, svim dragim kolegama iz Sportskih novosti, Jutarnjeg lista, tako i dvojici novinara iz Srbije, te Bosne i Hercegovine koji su napisali svoje osobne i dirljive tekstove u ovoj knjizi. Sve što smo htjeli dobiti smo mislim na koncu i uspjeli kroz ovu knjigu i poruku, a ona je da Dražen nije samo legenda već je Dražen i čovjek. Ukoliko nešto od toga budete uspjeli pronaći u ovoj knjizi, mislim da smo mi svoj posao napravili - kratko će kolega Puljić.
Inače, ovaj je autor, neposredno prije promocije upoznao, iznova sreo... Dražena! Naime, malo se odvojivši, šetajući po gornjoj galeriji Draženovog muzeja, naletjesmo na gospođu Biserku. Sami, na miru, pozdrav i pitanje gospođe Biserke.
- Jeste li vidjeli njegovu voštanu figuru? Dajte, dok još nije krenula gužva, da vam pokažem.
Dvije tri stube dolje, kroz malena vrata sa strane koja nismo ni zamijetili, gospođa Petrović nas je uvela u prostoriju u kojoj smo sada prvi put ušli. Pali svjetlo i ono... Ispred nas, na postamentu od 5 krugova, simbolu olimpizma... Dražen. U naravnoj veličini, prodoru, skoku, u dresu Netsa. Tu je, ispred nas! Doima se kao živ! Isti on. Sa strane, na velikom ekranu 2-minutni film koji okončava onim njegovim, Draženovim karakterističnim osmijehom. Pa opet pogled na Dražena. Da, to je onaj iz "ledenjače" Doma sportova. Onih večeri kada je "uništavao" Limoges, Real, Maccabi. Skok - trica - pirueta, a pod svodom Doma sportova se ori "HEJA HEJA CIBOSI, HEJA HEJA CIBOSI"
Video: Ivan Alaupović
Izađosmo van, pogled na sat. Približava se onaj zauvijek prokleti 7. lipnja... Nećemo ga prespavati. Drukčije ćemo se boriti s ovogodišnjim 7. lipnjem. Otvaramo knjigu "Dražen". Prvi tekst, Aco Petrović: "Moj život s Draženom"...
Video: Ivan Alaupović
Video: Ivan Alaupović