Bila je to je drugačija utakmica od prethodne dvije. Tribine nisu bile nešto punije, jer se iza koša, uz hrvatsku klupu smjestila Torcida. I to je bio jedan drugačiji doživljaj. Kako je i obećao, Bojan Bogdanović je bio Bojan Bogdanović u ovoj utakmici, stavio je koliko nikada nije za Hrvatsku, čak 38, s čime je postao drugi najbolji strijelac u povijesti reprezentacije (Dražen Petrović 48), ali niti to nije bilo dovoljno.
Imali smo 68:58 na osam i pol minuta do sirene, no onda je sve krenulo nizbrdo. Napad se nije mogao postaviti, a iz igre se do ubačaja nije stiglo čak šest posljednjih minuta. Maodo Lo, koji je stavio 18 za poluvrijeme i radio je što je htio od naših bekova, pa je onda uzeo predah, opet je bio tu za završnicu. Bojan Bogdanović je ishodio slobodna bacanja za 76:76 na ulazu u posljednje tri minute i to je bilo sve.
Veljko Mršić je rotirao, ali nije bilo pomoći. Ostali smo praznih pušaka, ostali bez plasmana u Tokio i, bez obzira na bolji dojam koji je ponudila Hrvatska u odnosu na prve dvije utakmice, a teško, zapravo, da je mogao biti gori, ovo je veliki neuspjeh.
Veljko Mršić je lutao
Na kvalifkacijama koje smo organizirali ne da se nismo kvalificirali, nego nismo ušli niti u finale. A imali smo Bojana Bogdanovića. Izgubili smo deset poena viška u zadnjoj četvrtini od Nijemaca, pregazio nas je Brazil i jedva smo dobili Tunis. A imali smo Bojana Bogdanovića. I vratio se nakon šest godina Mario Hezonja.
Veljko Mršić je lutao kroz sve tri utakmice. Uvjeren kako je stvorio kemiju s momčadi koja je izborila kvalifikacija za Eurobasket, nije pronašao suživot tih igrača i klase koja se pojavila u Bogdanoviću, Hezonji, Žižiću pa i Babiću, koji su tu bili novi igrači. Doduše, novi je i Jordano, ali to je očito bila Mršićeva želja za promocijom mladića kojeg je iz Osijeka doveo u Zadar i sada ga gurnuo u važne minute u reprezentaciji.
Torcida dala energiju
S tri slična centra, s playmakerima bez kreacije, a i bez ozbiljne obrane, s Hezonjom kojega se treba uklopiti, s neprestanim ponavljanjem gradiva o tome da se po tko zna koji put shvati kako Miro Bilan ne funkcionira čim ima konkurenciju, s nekim petorkama koje bi imali problema i u HT Premijer ligi, nismo niti mogli bolje.
Da, Veljko Mršić nije trener za brze bitke poput ove. Njemu treba vremena. Ovdje vremena nije bilo, ovdje je trebalo improvizirati, a tu se Mršić nije snašao. Snašao se u kvalifikacijskim prozorima, no tada se sučeljavao i s protivnicima niže kvalitete nego su nas zadesili sada. Iako, to se ne može reći za Tunis, ali to je incident koje potvrđuje pravilo.
Bilo je jasno kako je Hrvatska odlučnija nego u prve dvije utakmice već na samom startu, jer su dobili energiju, a pomogla je i Torcida. No, od startne kontrole rezultata, prvi već pad smo doživjeli, već standardno, kad je Mršić krenuo podizati igrače s klupe. Zgodno je bogatstvo neke reprezentacije kad umjesto Jordana ulazi Bogdanović, možemo se i tako našaliti, iako je malo tu mjesta za šalu...
Nijemci su imali 37:28, jer Maodo Lo je izluđivao našu obranu, stavio je 18 za poluvrijeme. Mo Wagner je, pak, određen kao match-up Mire Bilana, kao da tog Wagnera nitko nikada nije gledao, jer to je centar s brzom prednjom promjenom, ako ne kao u beka, a onda barem kao u krila. Svašta je tu bilo. No, do odmora smo se vratili jer Bogdanović otišao na veliki odmor s 20 poena kraj svojega imena.
U nastavku je Mršić dva puta spustio petorku, držao je Željka Šakića na “petici”, i to čak nije izgledalo loše, pa je prava šteta što tu kombinaciju nije prokušao protiv Brazila i Tunisa, jer bi rezultat bio isti, a sada bi ta postava bila učinkovitija. No, Bogdanović je i dalje bio ritmu, s vremena na vrijeme bi mu se priključio Hezonja, a Nijemci su ostali bez poena Loa. I imali smo 68:58 u 32. minuti. Kad se sve ugasilo. Kad je stalo vrijeme, kad smo ostali praznih pušaka, kad su Nijemci udvajali Bogdanovića, a ostali su bili pasivni. Kad smo izgledali upravo onako kako je završilo. Ne da nismo zaslužili Igre, nismo zaslužili, ruku na srce, niti ovo polufinale koje smo igrali, kamoli finale.
Posljednja za Ukića
I da je ovo bio turnir jačine onoga u Torinu otprije pet godina, Hrvatska, ovakva Hrvatska ne bi bila niti blizu posljednja dva dana. Tadašnja Grčka, koja je ostala u polufinalu, prošetala bi se ovim turnirom, da ne govorimo o ondašnjoj Hrvatskoj ili Italiji.
Hrvatska je ostala bez Igara, prvi sljedeći ispit imati će u studenom kad kreću kvalifikacije za SP. A to nisu samo kvalifikacije za SP, to su ujedno kvalifikacije i za Igre u Parizu, koje su za samo tri godine.
Roko Ukić je vjerojatno odigrao posljednju utakmicu za Hrvatsku, Lovro Gnjidić je još zelen i na njega će se teško osloniti. Vrijeme da se zaborave principi i da opet potražimo playmakera stranca, jer potrošit ćemo Bojana Bogdanovića zbog toga, a to je neoprostivo. Već za Eurobasket 2022. treba nam play stranac, tada ćemo biti u punom sastavu, sa Žižićem, Zubcem, tko zna hoće li još moći Kruno Simon, a stasat će Luka Šamanić i Roko Prkačin. Ali, neće biti playa...
I za kraj. Da, bilo bi bolje ovdje da smo imali Šarića, Simona, Zubca i Krušlina. I više dana za pripreme. Ali, ako u tome pokuša netko tražiti alibi na krivom je tragu. Nijemci su bili bez Dennisa Schrödera, Daniela Thiesa, Maxija Klebera i Paula Zipsera, Brazil bez Didija Louzade i Raula Neta, dva ponajbolja igrača, čak su i Tunisu falila dva najbolja igrača...
Mi smo bili jednostavno - loši. Nema dalje i nema više.