Na početku odmah moramo utvrditi jednu stvar. Košarkaška reprezentacija Hrvatske u olimpijsko ljeto 2024. ulazi s iste pozicije kao što je to bio slučaj u posljednja dva ciklusa, pred Rio 2016. i Tokio 2021. ili godinu kasnije - zbog pandemije - no što je to bilo prvotno predviđeno. Uglavnom, Hrvatska će krajem lipnja i početkom srpnja sljedeće godine sudjelovati na jednom od četiri kvalifikacijska turnira za plasman na Igre u Parizu. Kao 2016. u Torinu, kad je izboren nastup u Riju, gdje smo na jednu loptu poraženi od Srbije u četvrtfinalu i kao 2020. odnosno 2021. u Splitu, gdje kao domaćini kvalifikacijskog turnira nisu uspjeli izboriti nastup u Tokiju.

Najmanje 13 godina bez SP

Sve to zapravo zvuči vrlo jednostavno, oslikava možda čak i nekakvu konstantu, mogli bismo reći i realnu poziciju hrvatske košarke, odnosno naše reprezentacije koja s po dva NBA (Dario Šarić, Ivica Zubac) i euroligaška (Mario Hezonja, Jaleen Smith) igrača spada u društvo u kojem smo se u konačnici našli i u predvečerje trećeg uzastopnog olimpijskog ciklusa. Uz jednu ipak dramatičnu opasku da kroz tih sedam godina nije napravljen bilo kakav iskorak. Dapače. U kontinuitetu smo propadali. Do ovog ljeta.

Josip Sesar je nakon cirkusa koji je oko njegovog imenovanja napravio sportski dirketor Aco Petrović, odradio savršeno ljeto

FIBA

Podsjetimo, nakon one “junačke” 2016. i pohoda jurišnika Ace Petrovića na olimpijsku slavu, Hrvatska se godinu kasnije vratila tamo gdje je bila i godinama prije, u prosječnost. Eurobasket u Turskoj na kojem nas je Rusija “išamarala” u osmini finala još jednom nas je unazadio. Ali ni približno kao kvalifikacije za SP u kojima su Ivica Skelin i Dražen Anzulović potpisali debakl za koji se mislilo da se ne može ponoviti. Jer Hrvatska je u tom ciklusu, unatoč uvodnim porazima od Nizozemske i protiv Rumunjske u Zadru, izborila drugi krug kvalifikacija u kojem je izgubila pet od šest utakmica (dobili jedino Mađarsku u Osijeku), makar je u prvom prozoru nastupila u najjačem sastavu, s Bojanom Bogdanovićem, Šarićem, Zupcem, Simonom...

Neuspjeh u kvalifikacijama za SP 2019. na kojem nas - usput budi rečeno - nema od 2014. i neće nas biti najmanje do 2027. godine, na klupu je doveo Veljka Mršića, koji je pred sobom imao kvalifikacije za Eurobasket 2022. u kojima je početnih 2-0 protiv Švedske u Zagrebu i Nizozemske na strani, uz povratak Roka Ukića, usmjerilo uspješnu kampanju. Usput je Hrvatska dobila organizaciju kvalifikacijskog turnira u Tokiju i Mršić je ponovo sa svim snagama na raspolaganju poveo reprezentaciju u lov na Igre. Završilo je razbijanjem od Brazilaca koje je vodio Aco Petrović i polufinalnim porazom od Njemačke koja će u konačnici dobiti taj Brazil i otići u Tokio. Međutim, za razliku od prethodnih neuspjeha reprezentacije, ovaj izbornika nije koštao posla.

Tako je Mršić krenuo u kvalifikacije za SP, da bi nakon uvodnih poraza od Slovenije i Finske “dignuo sidro” i otišao u Španjolsku, gdje još uvijek vodi Breogan. U nezavidnoj situaciji reprezentaciju je preuzeo Damir Mulaomerović, koji će u veljači 2022. pobjedama protiv Švedske kupiti nadu za drugi krug kvalifikacija, da bi krajem lipnja i početkom srpnja to bilo ugašeno razbijanjem u Stožicama i domaćim porazom od Finske.

Dolazak i odlazak Petrovića

Taj trenutak - iako je pred nama bio novi Eurobasket - označio je zapravo najveći pad u povijesti hrvatske košarkaške reprezentacije, ispali smo u europsku “drugu ligu”, umjesto prema SP prebačeni smo u pretkvalifikacije za Eurobasket 2025. Prije no što ćemo odigrati Eurobasket 2022. na kojem će se ponoviti prethodna dva iskustva s tih natjecanja, Lille (Češka) i Istanbul (Rusija), ovaj put protiv Finske i Laurija Markkanena...

Hrvatska, Istanbul

FIBA

U međuvremenu je pak Mulaomerović otvorio spomenute pretkvalifikacije “pripremnim” pobjedama u Poljskoj i protiv Švicarske, da bi “žezlo” preuzeo - koliko je puta samo do sada tu spomenut - Aco Petrović, od jeseni 2022. službeno prvi čovjek struke u Hrvata, sportski direktor Košarkaškog saveza. Onda je Aco trebao izabrati izbornika na duže staze, prva opcija bio je Neven Spahija, u kombinacijama su se našli Jurica Golemac i Dario Gjergja, spominjao se Ivan Rudež, dok je nekako najsramežljivije u priču upao i - Josip Sesar.

Uglavnom, najesen prošle godine novi izbornik nije izabran, već je Aco imenovao sebe za vršitelja dužnosti u sljedeća dva prozora u kojima nas je poraz od Poljske s većom razlikom no što smo dobili u Varšavi koštao još jednog koraka nazad, drugog kruga pretkvalifikacija za Eurobasket s Irskom i Luksemburgom.

Postojala je u tom trenutku i dobra vijest, jer nas je FIBA ranking odveo u pretkvalifikacije za OI, na kolovoški turnir u Istanbul...
Pritom smo i dalje bili na dnu, u “drugoj ligi”, sada i bez izbornika za kojeg je Petrović potragu sveo na dva slova. Kandidati sportskog direktora bili su Dario Gjergja i Josip Sesar - tim redom jer Aco će kasnije reći da je naglasio kako je Gjergja njegov kandidat, dok je Sesara predložio kao perspektivu - te je Upravni odbor Hrvatskog košarkaškog saveza izabrao trenera Cibone.
Uslijedilo je potom “granatiranje” od strane Ace Petrovića, posljedična ostavka na mjesto sportskog direktora, da bi u konačnici ostala gomila nelogičnosti s obzirom na to da je UO samo birao između dva njegova prijedloga, s tim da je sam imao mogućnost predložiti tek jednog kandidata.

Kako bilo, Josip Sesar je preuzeo reprezentaciju, s njom 5. srpnja krenuo po “promociju” u neuglednom društvu Irske i Luksemburga, te slagao ideju kako u Istanbulu s kvartetom Šarić - Zubac - Hezonja - Smith vratiti Hrvatsku tamo gdje joj je - objasnili smo to odmah na početku - i mjesto.

Taj posao odrađen je bez greške, iza naše reprezentacije je savršeno ljeto u kojem je osam od devet pobjeda ostvareno dvoznamenkastom razlikom, uz igru kakvu u izvedbi hrvatskih košarkaša u kontinuitetu nismo vidjeli sedam godina. Od olimpijskog ljeta u Torinu i Riju. Kakvo sad želimo ponoviti sljedeće godine.

Za oporavak treba puno više

U tom razdoblju - utvrdimo gradivo - Hrvatsku su vodili Aco Petrović, Ivica Skelin, Dražen Anzulović, Veljko Mršić, Damir Mulaomerović, ponovo Aco Petrović i sada Josip Sesar. Samo su pretkvalifikacije za Eurobasket odradila trojica, Mulaomerović prve dvije utakmice, Petrović sljedeće četiri i Sesar posljednje četiri. Šest izborničkih smjena u sedam godina i toliki broj igrača koji su prodefilirali kroz reprezentaciju da bi čovjek pomislio kako imamo veću bazu od Francuza ili Španjolaca. Promijenila su se u međuvremenu i dva predsjednika Saveza, umjesto Stojka Vrankovića stigao je Nikola Rukavina, struku su vodili Dino Rađa, Aco Petrović i sada Jasmin Repeša, zagrebati do izbornika mlađih kategorija za ovu priču nema ni smisla jer nabrajati koliko se ljudi tamo izmijenjalo bi potrajalo jako dugo, s tim da nam selekcije u svim uzrastima posljednjih godina plešu na rubu ispadanja/ulaska u Diviziju A...

Zbog svega toga je rezultat iz Istanbula jako važan, zato što je zaustavljeno propadanje seniorske reprezentacije, kakva god bila, već desetljećima najsvjetlije točke hrvatske košarke koja “curi na svim palubama”. Ali to neće biti dovoljno, kao što neće dovoljno biti ni da Sesar potpiše još jednu senzaciju, odvede Hrvatsku na Igre u Pariz. Hrvatskoj košarci treba puno, puno više da bi se oporavila, ovo je tek dobar početak.