StoryEditor
 Foto: Tom Dubravec/ CROPIX
PUN OPTIMIZMA

LANI NAJBOLJI HRVATSKI TRENER KOMENTIRA 'Tko nakon krize bude pametan, napravit će dobar posao na tržištu, a situacija može biti šansa za naš sport'

JOSIP SESAR Trener Gorice, lani najbolji košarkaški trener u Hrvatskoj koji je uoči prekida sezone nanizao pobjede nad Cibonom i Zadrom, vrijeme stanke koristi za edukaciju proučavajući ‘radove’ Obradovića, Itoudisa, Izza...
Autor: Tvrtko PuljićObjavljeno: 08. travanj 2020. 18:20

Kaže Josip Sesar da je jedan dan otišao sa sinom Davidom, nogometašom, barem zasad, u dječju sobu jer je slijedio obračun na “plejki”. Uto je supruga Martina, iz kuhinje, napisala nešto u grupu s prijateljima, a Josip ju je ponukao porukom neka stavi kavu. Supruga ga je na to pitala kada dolazi kući...

Eto, to su detalji života u karanteni svakog od nas ovih dana. Josip Sesar, Goričin trener koji je lani izabran za trenera godine u Hrvata, a i ove bi sezone bio blizu jer je uoči prekida nanizao pobjede nad Cibonom i Zadrom, pokušava živjeti košarku koliko god to ide.

- Analiziram neke treninge, nastojim svaki dan pogledati neku utakmicu, izvući što je više moguće detalja, nije to ništa pretjerano, ali svaki dan nastojim odraditi barem nešto.

Što konkretno gleda?

- Ono što me zanima. Gledam neke sveučilišne trenere, njihove treninge, baš sam se fokusirao na Toma Izza, recimo. A od utakmica, volim pogledati trenerska rješenja, poput onih u utakmicama Željka Obradovića i Dimitrisa Itoudisa. I koncentriram se na detalje, na rješavanje nekih problema, uglavnom nešto što mi može pomoći.

I to je dio edukacije trenera. A što je s igračima, što je s košarkašima Gorice?

- Kad su stigle prve upute, odmah sam razgovarao s igračima. Rekao sam im da oni odluče kako ćemo dalje raditi jer svatko od njih ima u svojoj blizini nekoga tko je rizična skupina. Oni su tada izrazili želju da se trenira na otvorenom, da se u skupinama radi u teretani. I tako je bilo na početku, ali onda je i to stalo. Nadam se da će sve ovo što prije proći, nadam se da ćemo moći još do ljeta nešto trenirati. Ne samo moji igrači, nego i svi ostali rade od kuće, ali kapacitet pluća će se smanjiti nakon sveg ovog ležanja, svakom će trebati malo treninga čim ovo završi.

Što će biti sljedeće sezone? Aco Petrović tvrdi da će se svi okrenuti mlađima, a s druge strane, malo će naših igrača na jesen imati ugovore u inozemstvu, zatvorit će se razna tržišta, bit će dostupni za hrvatske klubove...

- Prije svega, ja bih rekao, kako sam optimist, da će ova situacija doista brzo proći. Nadalje, svatko od nas ima svoje ambicije, ciljeve, financije i planove i svi će ih morati donekle revidirati, kao što će se revidirati klupski proračuni. I na tržištu će na ljeto biti dosta igrača, a tko bude pametno radio, može doista napraviti dobar posao. I napraviti bazu pa čekati oporavak ekonomije, gospodarstva te za godinu, dvije, tri sve to što je postavljeno kao temelj samo nadograditi.

Uglavnom, Sesar pršti od optimizma.

- Cijela ova situacija na kraju i ne mora ispasti loša. Čitam razne stvari ovih dana i nekako se mogu složiti da ova kriza može biti i šansa za naše gospodarstvo, za našu poljoprivredu, pa tako i za naš sport. Evo, u nedjelju sam gledao Podravku u reprizi osvajanja europskog trofeja. I tu se ponovila ista priča koja je uvijek vezana za naš sport. Tko je god imao bazu domaćih igrača, koji se dopune s dva, tri strana, kvalitetna igrača, može napraviti ozbiljan rezultat. Ovo je stoga prilika za naš cjelokupni sport, da se mlađi uvedu u ozbiljan sustav i da dobijemo, kad smo kod košarke, cijelu seriju ozbiljnih igrača srednje više vrijednosti kakvih manjka. Uostalom, mi imamo sedam NBA igrača, samo tri u Euroligi, od kojih za reprezentaciju igra samo jedan. Treba nam igrača, ovo je šansa da ih stvorimo.

Gorica je uoči prekida sezone ušla u sjajnu formu, što su potvrdile pobjede nad Cibonom i Zadrom.

- Mi smo uoči početka sezone doveli četiri nova igrača i trebalo je vremena da sve to sjedne. Mogu reći da sam osjetio momčad tek nakon završnice Kupa Krešimira Ćosića, mislim da se tek tada uspostavila hijerarhija u momčadi i žao mi je što smo u toj fazi morali završiti sezonu. Baš smo kliknuli u tom razdoblju, ali što je tu je.

Kakva je situacija u klubu što se tiče plaćanja igrača?

- Predsjednik Duško Radović i sportski direktor Ljubo Prgomet uzeli su taj dio priče pod svoje. Predsjednik je rekao igračima da neće ostati dužan ni lipe za onaj dio koji se odigrao i da se stvari neće prebijati preko koljena, nego će se sa svima razgovarati. Svi, naravno, moramo podnijeti teret ove situacije, a predsjednik Radović je maksimalno korektan.

Danas igrači šute jer se boje za svoj novac

Kod teme smanjivanja plaća strši priča iz Dinama. Ne ulazeći u konkretnu priču iz Maksimira, nešto drugo bode oči. Josip Sesar je prije dvadesetak godina bio u Zagrebu ozbiljna sportska zvijezda, poput nekih Dinamovih nogometaša danas. I nije mu se moglo dogoditi da šuti o bilo čemu što ga je tištilo. Dinamovi igrači danas šute, ali ne samo oni, nego danas nove generacije sportaša u pravilu šute. Zašto je tako?

- Mislim da se igrači drugačiji odgajaju, a možda je i drugačije vrijeme. Moja generacija, pa i one prije moje možda su bile slobodnije, možda i pomalo divlje. Danas se ti momci boje za svoj novac, nitko se ne želi dovesti u situaciju da izgubi novac. Međutim, i kod Dinama se stvari ne smije prebijati preko koljena, nego sve treba rješavati dogovorom. Doduše, popovati sa strane nema smisla jer oni sami najbolje znaju što rade. I kad god je teško, uvijek ima šumova, uvijek se jave “prijatelji sa strane” koji jako dobro znaju što je rekao ovaj ili onaj. Dinamo je velika institucija, ali i igrači moraju shvatiti ozbiljnost ove situacije. Možemo mi sada pričati i ovako i onako, ali nitko nikad nije bio u ovoj situaciji u kojoj se boriš, a protivnika ne vidiš.

 

Neke dvorane u kojima sam igrao sada su bolnice

Kako Josipu Sesaru izgledaju na TV-u slike dvorane koje se pretvaraju u bolnice, a u nekima od njih je i igrao?

- Čini mi se kao da gledam neki film. Te mi se slike vrte po glavi kad pokušavam zaspati. Evo, baš sam jučer gledao jednu dvoranu u Širokom, koja se pretvara u bolnicu. Pomisliš, Bože moj, je li moguće da se to događa? Mi već tri tjedna živimo kao u nekom ružnom snu, do prije samo dvadesetak dana ovo je bilo nezamislivo za sve nas. I nadam se da će što prije sve ovo proći.

 

Linker
31. svibanj 2020 01:49