Bojan Bogdanović već je sanirao grlo. Čuli smo se i odmah nakon povratka iz Torina, bio je promukao. Sada je već bilo OK. I dalje je lebdio, u glasu mu je titralo i moglo se razložno zaključiti da uživa. Ovo su bili dani koje je oduvijek sanjao, dani u kojima se slavi uspjeh reprezentacije. Za čovjeka kojemu je ona više od svega.
Nakon što je proslavio Torino, povukao se u izolaciju. Bojan Bogdanović odmara se i čeka 20. srpnja kad će ponovo u reprezentativno okruženje. Kad se ponovo nađu, spremat će se za Rio, za pet protivnika koje su dobili na ždrijebu, vagati šanse i tesati igru koja ih je i dovela do Rija.
Danas nitko od njih ne sumnja, danas znaju da vrijede ako niša drugo, sigurno borbe sa svima. I nikom neće biti lako protiv Hrvatske. One Hrvatske koja je grizla od prve do posljednje minute. One Hrvatske koja pri tome opet nije izgubila dovitljivost, spremnost pogoditi važan šut, oduzeti loptu, skočiti u napadu, darovati time drugu šansu.
Bojan Bogdanović će ovako s nekoliko dana odmaka od Torina. Kad su pomalo počeli slijegati dojmovi.
- Moram reći da mi je sve to još uvijek pomalo čudno. Malo je tko vjerovao da će ovako ispasti. I tek sada kad smo se plasirali, pokušavam zamišljati kako će biti u Riju. Velika, velika stvar...
Croatia is headed to #Rio2016! Defeat Italy 84-78 to win a ticket to Rio! #FIBAOQT #RoadToRio https://t.co/D0VULIXaEq
— FIBA (@FIBA) July 9, 2016
Odmah nakon utakmice Bojan je kazao, “dao Bog da se još jednom sretnemo”.
- Osjetio sam na parketu, u igri da možemo s njima. I ta naša igra protiv Italije stigla je na sve ono što smo znali kad smo dolazili. Uostalom, Aco Petrović svaki je dan govorio, “kad odemo na Igre”, nikad tu nije bilo “ako”. Počeli smo vjerovati.
Bila je to ovoga ljeta jedna drukčija Hrvatska. Hrvatska koja su “leđa čuvale” legende Stojko Vranković, Dino Rađa, Toni Kukoč.
- Oni su jako pomogli, bili su dio nas, dio svlačionice, na dnevnoj bazi, uvijek spremni za savjet. Za pomoći. Meni je doista neshvatljivo da takvi ljudi, takve istinske legende nisu oduvijek blizu nas, oduvijek s nama. Meni je nejasno zašto je ovo bilo prvo ljeto da smo zajedno.
Ono što je za kroničara bila i pobjeda prije konačne pobjede u Torinu jest činjenica da se dogodio “klik” na parketu između Darija Šarića i Bojana Bogdanovića. Na tim će leđima stajati sljedeća dva olimpijska ciklusa za Hrvate, na ta će leđa dolaziti cijela galerija talentiranih klinaca i ponašati se po načelima koje su postavili Bojan i Dario. Nema tu više micanja, vrludanja. Njih dvojica bit će “role model” neke nove Hrvatske.
- Meni je cijelo vrijeme, za one dvije godine koliko sam bio u Fenerbahčeu, Željko Obradović vrtio istu priču, “lako je naći prijatelja za kavanu, treba naći prijatelja na terenu”. Ovaj Torino potvrdio je te riječi. Doista, a ne radi se samo tu o Dariju, koji je sjajan, nego bih ja tu priču proširio i na Simona i na Roka, ali i na cijelu ostalu momčad jer to je bilo doista tako. U punom smislu tih riječi. Mi smo izgarali jedan za drugog, bilo da je trebalo jedan drugom pomoći u obrani, bilo je trebalo na klupi slaviti svaki koš, svaku dobru obranu, biti potpora jedan drugome i ako je nastupila pogreška. To je bio ključ za sve ono što se dogodilo kasnije.
To je, valjda, ono što se u sportu naziva “kemija”. Koju je hrvatska košarka dugo tražila. U cijelu se priču uklopio i Aco Petrović.
- On je kralj. On je napravio sjajan odnos s nama, gotovo prijateljski, radio je na ugođaju od prvog dana, uvjerio nas sve da možemo u Rio.
OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a!