Početak devedesetih bilo je jedno od uzbudljivijih razdoblja u glazbenoj povijesti. MTV je lansirao mnoge izvođače u orbitu, žanrovi koji su do tada živjeli u alternativnim klubovima doživjeli su veliku popularnost, a u cijeloj priči bilo je puno glazbenika koji su u svojim tekstovima bili iznimno angažirani.
Jedna od takvih grupa bila je Rage Against The Machine predvođena karizmatičnim pjevačem Zackom de la Rochom koja je 1992. objavila istoimeni album. Njihova pjesma "Killing In The Name" je postala himnom otpora jedne generacije i siguran sam da ne postoje oni koji tih godina nisu barem jednom skakali na ovu pjesmu.
Kakve veze ima Rage Against The Machine s aktualnim NBA finalom? Na prvi pogled baš nikakve jer se nitko od aktera iz te grupe nije deklarirao kao navijač Pacersa ili Thundera što nije ni čudno s obzirom na to da grupa dolazi iz Los Angelesa. Nije se ni dogodilo da bilo tko od košarkaša spomene grupu ovih dana, ali nama se svejedno Rage Against The Machine motao po glavi dok smo gledali posljednje sekunde prve utakmice ili ono što se događalo od druge četvrtine treće utakmice finala. Jer ono što Indiana radi kod nas je izazvalo asocijaciju na naziv ove sjajne grupe.
Bijes protiv stroja. Tako nekako bi se moglo opisati ono što su Pacersi napravili u dosadašnjem tijeku finala u kojem, mimo svih predviđanja, vode 2-1 i imaju sljedeću utakmicu kod kuće pobjedom u kojoj bi došli na samo korak do prvog naslova u povijesti kluba. Nitko im nije davao minimalne šanse da uopće dođu do velikog finala, a sada su blizu jednog od najvećih iznenađenja u povijesti NBA lige jer se samo dva puta dogodilo da momčad koja je u najboljem slučaju bila četvrti nositelj u svojoj konferenciji osvoji naslov. Prvi put je to bilo 1969. kada je Boston s četvrtog mjesta na Istoku došao do 11. prstena za Billa Russella u njegovoj oproštajnoj sezoni. Drugi put se takva situacija dogodila prije točno 30 godina kada je Houston osvojio naslov sa šestog mjesta na Zapadu. No, tada je Clyde Drexler u Rocketse došao u sred sezona pe je zato i omjer u regularnoj sezoni bio slab.
Hoće li Indiana biti prvo, drugo ili treće najveće iznenađenje u povijesti lige vjerojatno ne zanima nikoga u njihovim redovima. Jako su im male šanse davane u prvom krugu doigravanja protiv Milwaukeeja, praktično nikakve protiv Clevelanda, a i New York je smatran favoritom protiv njih. No, Giannis Antetokounmpo, Donovan Mitchell, Jalen Brunson i svi ostali iz ta tri kluba su već na godišnjem odmoru i razmišljaju što popraviti za sljedeću sezonu, a Indiana je i dalje tu. U borbi protiv najboljih iz regularnog dijela sezone, u borbi protiv stroja.
Nije pretjerivanje kada Oklahomu nazovemo strojem jer je ta momčad uistinu tako izgledala u sezoni. Imali su najbolju koš-razliku, +12,9, u povijesti NBA lige, imaju MVP-a lige Shai Gilgeous-Alexandera, odlične mu pomoćnike u vidu Jalena Williamsa i Cheta Holmgrena, imaju fantastičnu obranu te ambicioznog i inovativnog mladog trenera, Marka Daigneaulta.
Indiana je taj stroj pobijedila u prvoj utakmici čudesnim košem Tyresea Haliburtona tri stotinke prije kraja utakmice. Bio je to peti put u ovom doigravanju da Pacersi okreću utakmicu u kojoj su gubili s najmanje 15 poena tijekom utakmice te treći put da su preokrenuli susret u kojem su gubili najmanje sedam poena u posljednjoj minuti utakmice. Do njih je omjer pobjeda momčadi koje gube tom razlikom u doigravanju bio 1-1.640. Toliko je to nemoguće.
Oklahoma je relativno mirno pobijedila u drugoj utakmici, a i otvaranje treće je usmjeravalo vodu na njihov mlin. U obrani čvrsti, u napadu Shai i Holmgren razigrani, nakon 12 minuta rezultat 32:24 za njih. No, onda se javlja bijes protiv mašine, bijes kojeg su ovaj put generirali igrači s klupe, Bennedict Mathurin i T.J. McConnell. Prvi je bio praktično nepogrešiv, bio najbolji strijelac utakmice s 27 poena uz šut 9/12, a drugi je odigrao fantastičnu obranu. Nekoliko puta je osvojio loptu neposredno nakon ubacivanja igrača Oklahome ispod obruča, generirao asistencije i digao publiku na noge. Njegovih 10 poena uz po pet asistencija i ukradenih lopti je značilo i ulazak u povijest jer niti jedan igrač s klupe u povijesti lige nije upisao te brojke. Nekada se pričalo kako Dario Šarić nagovara McConnella da obuče hrvatski dres, čisto da i to spomenemo.
Iako je bijes bio odlično generiran, mašina Oklahome se ipak nije ugasila u toj drugoj četvrtini. No, jest u zadnjoj. Opet je McConnell ukrao jednu loptu i postigao koš za 95:95, a onda su na scenu došla i dva najbolja igrača momčadi, Haliburton i Pascal Siakam. Oni su ‘isporučili‘ ono što je bilo potrebno, kombinirano imali 43 poena po 15 skokova i asistencije te četiri ukradene lopte i dvije blokade. Kormilar, iskusni trener Rick Carlisle, koji je s Dallasom 2011. već napravio jedno čudo, vukao je odlične poteze i nadmudrio mladog i na trenutke previše razigranog kolegu s klupe, te pobijedio protivnika njihovim oružjem - sjajnom igrom u obrani i raspoloženim igračima s klupe. Oklahoma je još jednom pokazala slabosti u utakmicama koje ne riješi puno prije završnice i sada se nalazi u teškoj situaciji.
Bez obzira na sve, većina analitičara će i dalje reći da je Oklahoma favorit u ovoj seriji, pa i potpisnik ovih redova. No, Indiani do takvih mišljenja nije stalo jer oni znaju na kojem su putu. Uostalom, Zack de la Rocha je u spomenutoj pjesmi "Killing In The Name" šesnaest puta ponovio onaj čuveni stih ‘f*** you, I won‘t do what you tell me‘. Pacersi su ga sada ponovili četrnaest puta, po jednom za svaku pobjedu u doigravanju. Koga bi iznenadilo da dođu i do te posljednje dvije?
Komentari (1)