Pustite na stranu sve poraze, a Bog zna da ih je bilo dosta i da ih je bilo teških. Pustite na stranu sav očaj koji su znali proizvesti, a kad ste sportaš i pobjednik, onda oni dosta teško padaju. Kad se dogode u nekim ključnim utakmicama reprezentacije onda se dugo i teško probavljuju. Pustite na stranu sav jad koji oni sa sobom nose, jer to je na kraju dana samo sport.

S napunjenih 35 godina te je noći Bojanu Bogdanoviću bilo najteže. Nešto ranije mu je Nicolas Batum pao na nogu, nešto ranije su ga morali izvesti s parketa. I dok su se njegovi suigrači borili u dvorani u Philadelphiji, Bogdanović je u svlačionici bio u očaju. Nije mu to bila prva ozljeda, nije prvi puta u svojoj dugoj karijeri morao prije vremena s terena, ali nikada mu se nije dogodilo da je bio potpuno nepokretan. Još nešto prije natukao je lijevu ruku i ona je bila spremna za operaciju, čim završi sezona, jer nije bilo smisla prekidati jedan od posljednjih pokušaja lova na naslov. Na tu se ruku nije mogao osloniti, ona je bila tek tu, u paketu. Onda je Nicolas Batum u jednoj borbi za loptu pao baš na lijevo stopalo donedavnog kapetana hrvatske reprezentacije. Lijeva ruka i lijevo stopalo bili su tako izvan pogona. Netko je dodao Bogdanoviću, baš tada, baš prije nego li je s momčadi trebao krenuti put New Yorka, štake.

Višemjesečni oporavak

I to je bio onaj najteži trenutak. Jedna strana tijela, lijeva ruka i lijeva noga nisu bili u funkciji. Sportaš kao od brda odvaljen tog je trenutka bio posve očajan shvativši da sam ne može ništa, da se sam ne može niti pomaknuti.

Već drugog dana otišao je u kliniku u New Yorku, istu onu u kojoj je, dok je igrao za Utah Jazz, operirao zglob desne ruke. Ozljeda koju je zaradio prethodne večeri nije bila sportska, mehanička, ozljeda koju je zadobio noć ranije je ona kakva se može dogoditi na nekoj baušteli, kad vam određena masa padne na stopalo i tu polomi što već stigne polomiti. Iako taj tip ozljede nije košarkaški, znalo se događati sličnih slučajeva u NFL-u, a tu je bio i liječnik koji je imao takvih iskustava. Dva dana kasnije Bojan Bogdanović je podvrgnut operaciji koja bi ga s parketa mogla odvojiti, u najboljem slučaju, do početka nove sezone, a u najgorem scenariju negdje do Nove godine.

Usput, čim operirana noga bude u funkciji da se na nju može osloniti, Bogdanovića čeka i zahvat na lijevoj ruci.

Najmučniji period

A onda oporavak.

Nema dosadnijeg i mučnijeg perioda za svakog sportaša od rehabilitacije. Kad imaš 35 godina sve je to puno teže, jer si svjestan da se rehabilitiraš za vrlo kratko razdoblje, u najboljem slučaju za par sezona u kojima još možeš funkcionirati kao profesionalni sportaš.

I logično je da se tu postavljaju razna pitanja. Moraš biti svjestan kako je tvoja najbolja košarka vjerojatno odigrana, moraš biti svjestan da si nećeš moći dati niti šansu, ozbiljnu šansu za razmisliti treba li još jednom pokušati dohvatiti Igre u dresu Hrvatske. Moraš biti svjestan da će te na ljeto Knicksi otpustiti, platiti dva milijuna dolara i da ćeš kao slobodan, ali ozlijeđeni igrač tek trebati istražiti tržište. OK, čim se bude primakao termin povratka, ponuda će biti dovoljno, ne samo iz NBA lige, bit će i od europskih velikana.

Ali, prije toga treba pobijediti sebe. Treba se natjerati na prokleto dug niz ponavljanja dosadnih i suludih vježbi, osposobljavanja noge koja se mora vratiti u profi stanje, a ne u stanje običnog smrtnika.

FRANK GUNN/ZUMA PRESS/PROFIMEDIA

Bojan Bogdanović, međutim, nema izbora. Zbog svoje karijere, najveće karijere nekog našeg igrača od povlačenja članova Hall of Famea, one generacije iz Barcelone 1992., čovjeka koji je postavio niz rekorda u hrvatskom dresu i NBA ligi, on jednostavno nema pravo otići iz ovog sporta tako da nije završio posljednju utakmicu. Takva karijera i takav sportaš moraju se oprostiti na terenu. Jer to jedino ima smisla.

I svaki puta kad mu bude teško, Bogdanovića će morati nositi taj poriv. Ne radi se tu više o karijeri, novcima, ne radi se čak niti o trofejima. Ovo je utakmica koju će voditi sam sa sobom. Za svoju ostavštinu. Malo i za sve nas koji barem još jednom želimo vidjeti i uživati u magiji šuta Bojana Bogdanovića.

Ipak, na kraju dana, što je puno važnije, za sebe samog. Kako bi otišao u mirovinu kao pobjednik. Na terenu.