Ovo je ostvarenje sna, kako ne bi bilo? Iako, to sam tek osjetio sad kad sam se vratio kući. Da me netko pita bih li opet izabrao isti put do ovoga gdje sam sad, nisam siguran. Tek sad vidim koliko je faktora i sreće u igri, ali zahvalan sam za sve jer sam to izdržao - priča nam u jednom dahu Karlo Matković, koji je u prethodnih deset mjeseci odrađivao profesionalne obveze na američkim parketima, a protekle dane krati u rodnom Livnu, ali i u Mostaru, Splitu i Zagrebu.
Nakon što je ljetos potpisao trogodišnji ugovor s New Orleans Pelicansima, 24-godišnjak je svoju rookie sezonu među košarkaškom elitom začinio s 42 odigrane utakmice, u kojima je na parketu prosječno boravio oko 19 minuta, s prosjekom od gotovo osam poena, pet skokova i jednom blokadom po utakmici, ali i atraktivnim zakucavanjima, postavši tako najnovija hrvatska uzdanica u najboljoj ligi svijeta.
Pored sitnih poruka i neformalnih “ćakula” tijekom sezone, opširniji i službeni razgovor, ipak, dogovorili smo za “offseason”, koji je za Pelicanse počeo prije dva tjedna jer su ih ozljede glavnih vedeta udaljile od ozbiljnije bitke za doigravanje. Dok nam je Big Lo, kako ga zovu “preko bare”, ljetos najavio svoju prvu sezonu rekavši da je “ovo osjećaj kao kada te stariji dečki pozovu na basket”, devet mjeseci kasnije dao nam je pogled iznutra na jedan od najvećih sportskih spektakla na planetu.
- Bilo je “top”. Kada igrate protiv svih mogućih i najboljih “glava” na svijetu, onda pomislim: “Pa ovo je sve imalo smisla”. Pričao sam nedavno sa Zvonom (Zvonimir Ivišić) i zapitali smo se neke stvari, gdje smo sad i što sve još možemo napraviti. Kada to shvatite, onda vam je drago, onda vam i dođe dodatna motivacija, željni ste rada, zahvalan sam Bogu što je to sve tako ispalo.
Pretpostavljamo da je automatski i porastao interes za NBA ligom u Livnu.
- Normalno. Osjećam da su ljudi ponosni, prilaze mi i čestitaju, meni je najviše drago jer me podržavaju moji ljudi, oni s kojima sam odrastao. I njima je drago kad uspije netko njihov. Takvi smo mi kući.
Kada ste prvi put, onako, potpuno osjetili NBA ligu na parketu? U čemu je ključna razlika od svih onih košarkaških utakmica koje ste u životu odigrali do tog trenutka?
- Utakmica u Clevelandu, krajem studenog. Tu sam osjetio NBA jer sam prvi put dobio malo veću minutažu. Ulazim na parket, radimo “pick’n’roll”, ali nema mjesta. Nema zraka. Kada se ta petorka Cavaliersa raširi po parketu, svi imaju duge ruke i atletični su, ne znate gdje biste krenuli. Kada uhvatite ritam, onda je lakše, ali tu sam osjetio razliku. Osjeti se atleticizam, to je na drugoj razini, stvarno je “wow”... Ako netko uhvati ritam, lopta odmah ide njemu i taj slobodno “šamara”. Osjeti se “freestyle”, nema sistema. Vrijedi ono što je jednom rekao James Harden: “Ja nisam igrač sistema, ja sam sistem”. Sistem su igrači.
Igrači, pak, znaju reći i da na trenutke ne znaju u kojemu su gradu, s obzirom na konstantan život u zrakoplovu i hotelima. Koliko je to naporno?
- To postane navika, ali zna “gušiti” kada idemo iz hotela u hotel, svugdje se putuje privatnim avionima. Svaki dan je isti. Imali smo turneje od deset dana, to zaista bude naporno. Međutim, primjerice, u Los Angelesu je bilo odlično, družio sam se sa Zupcem i Bogdanom Bogdanovićem. Utakmica je uvijek vrh, ali u svakom gradu je drugačija atmosfera i kultura. U nekim gradovima se samo radi “šou”, poput utrka beba i slobodnih bacanja za besplatnu piletinu, pa kao da je utakmica u drugom planu. Neobičan je sistem, definitivno drugačiji, nekada mi nije ni jasno što se događa i zašto nešto toliko traje, pa pitam okolo, ha, ha. No, ima i dvorana u kojima je odlična atmosfera i gdje postoji prava navijačka kultura, ovisi od grada do grada. Imam svoj ritual na gostovanjima sa saunom i masažom, serijama i filmovima, tako da sam se navikao.
Približite nam malo uvjete jednog NBA kluba. Kako to sve izgleda iznutra?
- Veliki hangar, dvorane, teretane, saune, bazeni, toplo i hladno... Sve su to neke male stvari koje nam pomažu i sve nam je dostupno. Sto ljudi je oko vas, što god trebate, oni će srediti. Jedan čovjek šalje nam poruke uoči svake utakmice, pita nas dolazi li tko zbog ulaznica, treba li nam što... Zamolio sam u klubu da pošalju moj dres hrvatskoj zajednici u New Orleansu, kada je vlasnica kluba to čula, donirala je novac našoj zajednici. Ima stvarno vrhunskih stvari, ali to sve ovisi od kluba do kluba.
Prošlog ste nam ljeta rekli da ste kao “klinac” voljeli LeBrona, zbog njega ste i poželjeli zakucavati. Ove ste sezone dvaput dijelili parket. Kakav je bio osjećaj?
- “Zalijepio” sam mu blokadu. Skinuo sam loptu, bacio u kontru i uopće nisam gledao što se događa, nego sam tad samo razmišljao: “Ja, Livnjak, blokirao LeBrona”, ha, ha...
Na parketu je bio i Luka Dončić, jeste li uspjeli razmijeniti koju rečenicu?
- Luka je legenda. Zezali smo se na utakmici, baš je pozitivno bilo. Isto je bilo i protiv Zupca, jednom mi nije izašao na šut i pustio me, a ja bacio “ciglu”, pa mi se smijao. Bio je tu i Bogdan Bogdanović, baš je bila dobra zezancija, bilo je gušt igrati i zaista sam uživao.
Protiv koga je bilo najteže igrati?
- Protiv Jokića. Stalno je aktivan, čini se možda da je usporio, onda eksplodira. Ne znate gdje će čovjek, zna sve naše akcije. Protiv takvih ste igrača maksimalno fokusirani. Pogledao sam na semafor u jednom trenutku, vidim da ima 20 poena, sedam skokova i sedam asistencija, a uopće se ne osjeti. U istom je ritmu cijelo vrijeme.
Do siječnja se niste naigrali, ali onda ste počeli dobivati sve više prilika. Jeste li očekivali ovakvu sezonu?
- Iskreno, i ne baš. Stalno su mi govorili da budem strpljiv i spreman, da će doći moje vrijeme. Na kraju je ispalo “top”. Smatram da sam vrlo korektno odradio prvu sezonu, osjetio sam da mi vjeruju. Zadovoljan sam, vidio sam da mogu.
S obzirom na ozljede glavnih zvijezda (Zion Williamson, C.J. McCollum, Dejounte Murray), ciljevi Pelicansa o dugoj sezoni brzo su se otopili. Kakve su te “face” u svlačionici i na treningu?
- Ozljede su dosta diktirale našu sezonu. Zion je igračina, čini se nerealno nekada, ubaci 40 poena s polaganjima. Nosio je ekipu, ali dogodila se ozljeda. Nakon ozljeda promjene se role i pritisak, nije svejedno izgubiti sedam ili osam utakmica u nizu. Što se tiče društva, najviše sam s Missijem i Reevesom, dok je CJ McCollum veliki gospodin na parketu i izvan njega, točno da uzmete bilježnicu i zapisujete što radi. Puno mi je pomogao dolazak Paytona, kliknuli smo, puno sam poena zabio preko njegovih asistencija, on je naš Mavra, ha, ha.
Hrvatskoj ste zajednici poslali dres, jeste li viđali hrvatske doseljenike po gradu i na utakmicama?
- Ima jedna banalna priča. Hodam Canal Streetom, jednom od glavnih ulica u New Orleansu, čovjek iz taksija mi se dere: “Halo, Livnjak, ja sam iz Duvna, žena će napraviti burek pa navrati kod nas”. Ipak, zahvalio sam na ponudi, iako sam bio iznenađen tom situacijom. Ima desetak tisuća Hrvata, družim se i s par Crnogoraca, pijemo kavu zajedno.
A druženje s Hrvatima na parketu? Što su rekli Zubac i Šarić?
- Zubac me pohvalio, govorio mi je što da radim, na što da se fokusiram. On je već iskusan, poput veterana je i zna kako pristupiti mlađim igračima, drago mi je da je tu za podršku, ipak je to naš Zu. Radi odlične stvari na terenu, volio bih da napravi nešto veliko s ovom ekipom, možda i da ostane u Clippersima do kraja karijere, to bi bilo vrh, sad svi navijamo da uzme prsten. Naravno, tu je i Šarić, i njega jako poštujem i cijenim njegove savjete.
Kada nam se već lopta otkotrljala u taj tematski blok, moramo spomenuti i našu reprezentaciju...
- Žao mi je, iskreno. Važna mi je reprezentacija, volio bih napraviti ime u našem dresu. To me ispunilo više nego bilo što drugo, taj dres na leđima s mojim prezimenom, to je za mene vrhunac. Probat ćemo napraviti sve da budemo bolji, svima nam je žao, ali probat ćemo to ispraviti u idućim godinama. Nadam se najboljem, želim igrati za reprezentaciju.
Ugovor s New Orleansom aktivan vam je i iduće dvije sezone. Što su vam rekli na kraju prve godine i što očekuju od vas u novoj sezoni?
- Samo sam pričao na kraju s pomoćnim trenerom i jednim asistentom, oni su me pohvalili i rekli da je sve super. Moguće je da ću iduće sezone igrati “četvorku”, što bi bilo odlično, otvorila bi se i koja minuta više. Sad se vade statistike, gledaju koje stvari mogu podignuti, poput postotka šuta za tricu. Sjest ćemo uoči nove sezone i vidjeti sve.
S vaših 211 centimetara na poziciji “četvorke”, čini nam se kao da u ligi raste trend s dva visoka na parketu. Primjer nam nudi Oklahoma s Holmgrenom i Harteinsteinom.
- Čini se kao novi trend, povećava se “size”. Hartenstein i Holmgren su dugački i “deru” u obrani, onda je odmah i sve drugačije. Ako je igrač visok i može šutirati za tri, to puno znači, sve je više i brzih atleta. Što se tiče naše situacije, primjerice, Missi je u reketu, Zion ulazi pod koš i suparnik ga udvaja, dok sam ja u korneru sam kao duh, to se događalo često na utakmici protiv Sunsa. Međutim, ipak sve više naginje prema “small ballu”, puca se više trica. Gubi se pozicijska petorka, sve se mijenja.
Kakav vam je daljnji plan godišnjeg odmora i povratka na parkete?
- Uskoro idem u Istanbul na par dana, na odmor, još čekam da mi se iz kluba jave s planom. Postoji opcija da ću ići u Ameriku u svibnju, možda ću ići tek u kolovozu na trening kamp. Dotad ću raditi u Zagrebu s kondicijskim trenerom Filipom Ujakovićem, koji je jedan od boljih trenera u Europi. Kondicijska sprema mi je jako bitna, želim još raditi na eksplozivnosti, balansu tijela, na prva tri koraka... U NBA treninzi znaju trajati samo po sat vremena, potrebno je dosta individualno raditi za održavanje forme.
Za kraj, nakratko uskočite u ulogu prognozera i najavite nam unaprijed veliko NBA finale.
- Uh, volio bih svakako u finalu Clipperse, možda protiv Bostona ili Clevelanda. U svakom slučaju, htio bih Zupca u finalu, ali volio bih i da finale bude na sedam utakmica, da se “šibaju” i da bude zanimljivo i napeto, ne jednosmjerno kao prošle sezone - zaključio je Karlo Matković.
Komentari (0)
Komentiraj