Dok u Philadelphiji traže način kako “razmrsiti gordijski čvor” koji je “zapetljao” Ben Simmons zahtjevom za trade, uz napomenu kako nema namjeru javiti se Sixersima na početku priprema za nadolazeću NBA sezonu, liga ukupno ulazi u sve veće probleme s igračima, koji su unazad desetak godina preuzeli potpuno kontrolu svojih sudbina. Pritom su ugovori, koje klubovi jednostavno moraju nuditi da bi zadržali svoje zvijezde, ali i one koji samo misle da su zvijezde, otišli u nebo jer je Luka Dončić ljetos s Dallasom potpisao šest koji je probio granicu od 200 milijuna...
Ali na Simmonsovom primjeru vidimo da klubovi više ne mogu zadržati svoje najbolje igrače čak i kad su oni pod maksimalnim ugovorima. Kao što New Orleans prije dvije godine ni na koji način nije mogao zadržati Anthonyja Davisa ili Houston prošle lani Jamesa Hardena, koji su pritom još i uvjetovali klubove u koje ih se može razmijeniti.
Lillard najbolji izbor
No, da se vratimo na početak, odnosno na problem koji je Sixersima stvorio Simmons svojim zathjevom nakon što je odradio tek prvu od pet godina maksimalnog ugovora teškog 177 milijuna dolara. Po njemu Australac sljedeće četiri sezone mora dobiti još 140,5 milijuna, a uklopiti taj iznos u bilo kakav trade je izuzetno zahtjevan posao. Pogotovo jer svi klubovi u ligi znaju kako Philadelphia nema puno opcija, dok Sixersi jednostavno ne smiju svog ponajboljeg igrača dati u bescjenje, odnosno moraju dobiti zauzvrat nešto barem približno jednako vrijedno.
U toj priči bi dobar izbor bio Damian Lillard, no, u Portlandu ne razmišljaju u tom smjeru, makar je i zvijezda Blazersa ljetos izražavala određeno nezadovoljstvo.
Zbog svega navedenog Simmonsov ugovor je između dvije sezone postao jedan od najgorih u NBA ligi, “nerazmjenjiv” i preveliki uteg za klub u kojem i jedan Tobias Harris ima još zajamčenih 113 milijuna za sljedeće tri godine. Ali Sixersi nisu jedini s takvim ili sličnim problemima s obzirom da u Dallasu “čupaju kosu” zbog Kristapsa Porzingisa i njegovih 101,5 milijun za još tri godine, s tim da je posljednja sezona od 36 miljuna igračeva opcija.
Salary Cap ide gore
Dalje, ni ono što imaju John Wall u Houston i Russell Westbrook u Lakersima, po devedesetak milijuna dolara za sljedeće dvije godine, uz igračke opcije na 47,4 odnosno 47,1 za drugu sezonu, nije nešto s čim bi klubovi mogli lakoćom “rukovati”. Štoviše, u Los Angelesu se jednostavno moraju nadati da će eksperiment s Westbrookom uz LeBrona Jamesa i Anthonyja Davisa - njih trojica za sljedeću sezonu imaju kombinirano 120,8 milijuna dolara - biti uspješan. Jer u suprotnom im ruke mogu biti vezane sve do ljeta 2023. s obzirom da je za očekivati kako će Westbrook dogodine - ma što se dogodilo u sljedećoj sezoni - aktivirati svoju opciju.
S druge strane, nitko od navedenih klubova ne spada u Top 3 što se tiče ukupnih platnih lista za sljedeću sezonu jer tu je na vrhu Golden State s 187,9 milijuna, Brooklyn ima 180,1, dok je Boston na 172,5 milijuna. Kad dodamo da je Salary Cap na 112,4 milijuna, prilično je jasno da će navedeni klubovi plaćati pomalo i nevjerojatno visoki porez na luksuz s ozirom da je Warriorsima programirani račun po toj stavci dodatnih - 184 milijuna, što znači da će ih sljedeće sezone momčad koštati tek nešto ispod 400 milijuna dolara.
Dobra vijest za klubove je da bi se 2024. godišnji prihod od televizijskih prvaka - trenutno 2,6 milijarde dolara - s novim ugovorom mogao i utrostručiti pa bi u sljedećih nekoliko godina Salary Cap trebao narasti do 175 milijuna.
Dakako da vlasnici NBA klubova nisu “milosrdne sestre”, da njihova zarada u cijeloj ovoj priči nije upitna, ali u konačnici će od svega opet najviše profitirati igrači čiji će ugovori i dalje nastaviti rasti...