Prokletstvo playmakera Chicago Bullsa. Tako se može nazvati sve ono što se događalo s ovom NBA franšizom na poziciji organizatora igre u posljednjih dvadesetak godina.
Od kada je Michael Jordan s društvom osvojio šest naslova NBA prvaka, Bullsi su se pokušavali vratiti na vrh predvođeni dva sjajna playmakera izabranih visoko na draftu - Jay Williams je bio drugi, Derrick Rose prvi pick u svojoj generaciji. Treći u ovom društvu je Lonzo Ball, još jedan drugi pick na draftu, ali njega Bullsi nisu draftirali, nego je došao kao pojačanje prije dvije godine. Nije Ball trebao biti ni igrač koji nosi momčad, već spona između ostalih, pravi organizator igre.
Iako Ball nije dijelio ista očekivanja s Williamsom i Roseom, dijeli istu sudbinu - niti jedan od njih trojice nije napravio za Bullse ono što se od njih očekivalo, a u sva tri slučaja se to dogodilo zbog teških ozljeda koljena. Williams je odigrao samo jednu sezonu, Rose igra i dalje, ali je propustio gotovo dvije sezone i nakon njih se nikada nije vratio ondje gdje je bio prije toga, a Ball je za sada van košarke sezonu i pol s tendencijom da se to još produži. Ovo su priče o njima trojici...
Jay Williams: Preživio motociklistiku nesreću i pokušaj samoubojstva, ali košarci se nikad nije vratio
Nakon što je Michael Jordan i drugi put napustio Chicago, Bullsi su se s vrha strmoglavili na dno NBA lige. Od šampionske momčadi su u sezoni 1998/99. ostali samo Toni Kukoč i Ron Harper, dok su Bullsi su s omjerom 13-37 postali najgora momčad Istoka. Sljedeće godine su otišli i Kukoč i Harper, a GM Jerry Krause je odlučio momčad slagati oko prvog picka na draftu 1999. godine, Eltona Branda. Tada je došao i Ron Artest, sljedeće godine Marcus Fizer (četvrti pick) i Chris Mihm (sedmi pick), 2001. im se priključio Eddy Curry (četvrti pick), dok je "šlag na tortu" trebao biti Jay Williams koji je 2002. izabran drugim pickom. Doduše, Brand je već do tada bio prekrižen i poslan u Clipperse, ali malo tko je u Chicagu žalio za njim. Jay Williams je trebao biti novo lice franšize.
Ovaj 188 centimetara visoki playmaker je još od srednje škole pokazao da se radi o velikom sportskom talentu, osim košarke bavio se nogometom, bio najbolji odbojkaš godine države New Jersey, ali i sjajan šahist. No, košarka je prevladala, njegov talent su prepoznala brojna sveučilišta koja su ga poželjela imati u svojim redovima. On je odabrao odlazak u ono vjerojatno najveće, Duke, kod Mikea Krzyzewskog.
Već u prvoj sezoni je imao prosjek od 14,5 poena, 6,5 asistencije, 4,2 skoka i 2,4 ukradene lopte, u sljedećoj je vodio momčad do NCAA naslova. Imao je Duke tada sjajnu momčad u kojoj su igrali Carlos Boozer, Shane Battier i Mike Dunleavy, redom igrači koji su kasnije imali jako dobre NBA karijere, ali Williams je bio najbolji. Uostalom, osvojio je naslov najboljeg sveučilišnog igrača godine, isto ponovio i sljedeće sezone postavši tako prvi igrač u 20 godina koji je dvije godine zaredom odnio tu titulu.
Williams se 2002. odlučio na odlazak u NBA, svima je bilo jasno kako ga Chicago neće propustiti izabrati drugim pickom. Prvi - onaj kojeg je imao Houston - je ipak bio rezerviran za Yao Minga.
- On može zabijati odakle god želi i kada god je na parketu. Williams je najbolji sveučilišni tricaš, ima i nevjerojatno samopouzdanje pa je u stanju pogoditi jako važan šut iako je promašio prethodna četiri. Ima i odličnu unutrašnju igru u kojoj koristi svoju brzinu i dribling da dođe do reketa i završi na obruču. On je rođeni strijelac, košarkaš koji će se dobro snaći u bilo kojoj NBA momčadi.
Tim rečenicama je ESPN najavio Williamsa prije drafta i navijači Bullsa su već počeli slaviti dizanje momčadi iz pepela pod njegovim vodstvom. No, to se nije dogodilo. Williams je u rookie sezoni naišao na "NBA zid" koji se često dogodi mladim igračima te je imao prosjek od 9,5 poena, 4,7 asistencija, 2,6 skokova i 1,1 ukradenu loptu, ali ni to nije bio problem. Nije lako mladim igračima ući u NBA žrvanj i često se dogodi da oni ne uspiju pokazati sve što znaju u prvoj, nego u sljedećim sezonama. Problem je bio samo taj što sljedećih sezona za Williamsa nije bilo.
Bilo je to 19. lipnja 2003. kada se Williams odlučio provozati brzim motociklom u sjevernom dijelu Chicaga i zaletio se u semafor. Ozljede su bile strašne - slomio je nekoliko kostiju, pokidao sve ligamente u lijevom koljenu, kao i nekoliko živaca. Dobro je i prošao jer nije nosio kacigu pa je mogao i izgubiti život. Nije ga izgubio u nesreći, ali ga je pokušao oduzeti sam sebi nakon toga.
- Ležao sam u krevetu, nisam pričao ni s kim, nisam više želio biti tu. U blizini su bile škare i s njima sam se nekoliko puta ubo u vene. Spasila me majka koja se pojavila u sobi - ispričao je godinama kasnije.
Majka ga nakon toga nije ispuštala iz vida, on se ipak odlučio pokušati vratiti se košarci, ali nije uspio. Netsi su ga 2006. angažirali, ali nije zaigrao za njih, nakon par utakmica u tadašnjoj D ligi te se godine oprostio od košarke. Nekoliko godina kasnije je dobio angažman kao televizijski komentator, to radi i danas.
Derrick Rose: Najmlađi MVP u povijesti nije ispunio svoje ‘poslanje‘ u rodnom gradu
Taj trenutak će malo koji navijač Bullsa zaboraviti do kraja života. Bio je to 29. travnja 2012. i igrala se prva utakmica prvog kruga playoff serije između Chicaga i Philadelphije. U United Centru momčad koju je vodio Tim Thibodeau trebala je potvrditi status najbolje momčadi Istoka, zarađen u regularnom dijelu sezone i sve je bilo spremno za veliko slavlje.
Bullsi su status favorita opravdali. Čvrsti Sixersi se nisu predavali, ali pobjeda za domaću momčad je bila blizu. Ostalo je minutu i pol do kraja utakmice, Chicago je vodio 99:87 i onda se dogodilo. Joakim Noah je izašao na visoki "pick" za Derricka Rosea, a on je u svom specifičnom stilu još jednom zaplesao s loptom u ruci i krenuo u prodor prema obruču. Samo što do njega nije došao. Naskočio je na lijevu nogu, loptu proslijedio Carlosu Boozeru i srušio se na parket. U prvi trenutak je izgledalo kao nešto uobičajeno, ali čim je ostao ležati na podu i u bolu s hvatati za lijevo koljeno, dvorana je zanijemila.
- U tom trenutku počeo sam se moliti - rekao je kasnije John Lucas, Roseova zamjena na poziciji playmakera, ali molitve nisu bile uslišene.
Rose je pokidao ligamente, zbog te ozljede je propustio cijelu sljedeću sezonu samo da bi - u listopadu 2013. godine - doživio novu ozljedu, ovaj put desne noge. Ako se netko i nadao da bi se nakon one prve ozljede mogao vratiti u formu u kojoj je bio prije nje, sada je bilo svima jasno da on više nikada neće biti onaj igrač koji je trebao ponovo odvesti Bullse do naslova NBA prvaka.
"Previše velik, previše snažan, previše brz. Previše dobar", kako ga je opisivao komentator na utakmicama Bullsa, Stacey King.
Sama činjenica da je Rose došao u Bullse je velika stvar za navijače Chicaga jer je riječ o domaćem igraču koji je zaludio cijeli grad igrajući srednjoškolsku košarku za Simeon Career Academy. Kao jedan od najboljih igrača u SAD odabrao je odlazak na sveučilište Memphis kojeg je u svojoj prvoj godini vodio do NCAA finala u kojem je ipak bila bolja momčad Kansasa. Rose je postizao 14,9 poena, uz 4,7 asistencija, 4,5 skokova i 1,2 ukradenu loptu po utakmici i bilo je jasno da će karijeru nastaviti u NBA ligi. Isto tako je bilo jasno kako će na draftu on ili Michael Beasley biti prvi pick, a kada su Bullsi dobili lutriju sa samo 1,7% šansi da dođu do prvog picka dvojbi nije bilo. Rose se vraća kući da vodi Chicago na putu do naslova.
Bullsi su već imali dobru momčad u kojoj su bili Joakim Noah, Luol Deng, Kirk Hinrich i Ben Gordon, dok je Rose trebao biti šlag na tortu. Već u prvoj sezoni ušli su u play-off, ali ispali u prvom krugu baš kao i u sezoni nakon toga. Onda su se Bullsi odlučili pojačati i dovesti Boozera i Kylea Korvera pa su 2010/11. došli do prvog mjesta Istoka. Rose je briljirao i imao prosjek od 25 poena, 7,7 asistencija, 4,1 skoka i 1 ukradenu loptu, dovoljno da osvoji MVP titulu i postane najmlađi košarkaš u NBA povijesti s tim naslovom. U konferencijskom finalu Miami je s LeBronom Jamesom, Dwyaneom Wadeom i Chrisom Boshom bio bolji, ali nitko se nije previše uzbuđivao. Rose je imao tek 22 godine, ostatak momčadi je također bio mlad i izgledalo je kao da je samo pitanje trenutka kada će Bullsi doći do naslova. No, godinu dana kasnije snovi su rasplinuti...
- Siguran sam kako se cijela država pita zbog čega je on bio na parketu u ovom trenutku - rekao je u trenutku Roseove ozljede Reggie Miller komentirajući utakmicu za TNT.
I bilo je tako, iako teoretski utakmica protiv Sixersa nije bila odlučena, praktično jest. No, Thibodeau, poznat kao trener koji voli igrače držati na parketu preko 40 minuta, želio je biti siguran da će doći do pobjede.
Rose mu nikada to nije zamjerio. Uspio se on nakon te dvije horor ozljede vratiti košarci i igrati jako dobro. Nakon Bullsa igrao je za Knickse, Cavalierse, Timberwolvesa i Pistonse, da bi od veljače 2021. opet postao član momčadi iz New Yorka koju vodi upravo Thibodeau koji ga je vodio i u Minnesoti.
Činjenica da je Rose smogao snage i nakon svih tih ozljeda vratiti se košarci na jako visokoj razini veseli svakog NBA fanatika, a to se pokazalo i 1. studenog 2018. kada je on u dresu Minnesote postigao 50 poena Utah Jazzu. Bio je to jedan od ljepših trenutaka u NBA ligi posljednjih godina, malo tko je ostao imun na postignuće čovjeka koji je proživio sve te teške trenutke.
- Ovo mi znači sve. Radio sam sve što sam mogao da bih mogao igrati onako kako sada igram - rekao je tada Rose kroz suze, a nije ih mogao suzdržati ni potpisnik ovih redova gledajući taj sažetak i pišući ovaj tekst.
Rose, MVP. Jedino što još treba napraviti je da se umirovi kao član Bullsa. To se jednostavno mora dogoditi.
Lonzo Ball: Bio je zvijezda od malih nogu, sad mu prijeti umirovljenje s tek 25 godina
Lonzo Ball nije došao u Bullse na draftu, niti je trebao biti spasitelj franšize kao što se to očekivalo od Jayja Williamsa i Derricka Rosea. On je u Chicago došao kao slobodan igrač nakon što neočekivano New Orleans Pelicansi nisu produžili ugovor s njim, a u sklopu stvaranja momčadi koja je trebala Bullse vratiti tamo gdje su bili u Roseovo vrijeme.
Legendarni litvanski košarkaš Arturas Karnišovas iz Denvera je 2020. stigao u Chicago kako bi preuzeo vođenje momčadi od Gara Formana i Johna Paxsona s kojima navijači i nisu pretjerano bili zadovoljni. Već u svojoj prvoj sezoni je u tradeu doveo Nikolu Vučevića, dok su se prave stvari dogodile u ljeto 2021. U klub su došli DeMar DeRozan, Alex Caruso i Javonte Green, prije njih i Lonzo Ball, igrač koji je trebao dirigirati igrom Bullsa.
Ball je od svoje rane dobi bio u centru košarkaškog svijeta. Kontroverzni otac LaVar njega je s braćom LiAngelom i LaMelom od ranih nogu pripremao za NBA ligu. I ne samo to. Svima je govorio kako će oni biti velike zvijezda, dok je Lonzo od malih nogu te najave i potvrđivao. Nakon sveučilišne karijere odabrao je sveučilište UCLA gdje je imao prosjek od 14,6 poena, 7,6 asistencija, 6 skokova i 1,8 osvojenu loptu. Tamo se, naravno, zadržao tek jednu godinu, onda izašao na NBA draft te tamo izabran drugim pickom. Iza njega su ostali igrači poput Jaysona Tatuma, Donovana Mitchella. De‘Aarona Foxa i Laurija Markkanena, Ball je završio tamo gdje je i želio - u Los Angeles Lakersima. Rođen u Kaliforniji navijao je za njih, a kada je sljedeće ljeto u momčad stigao njegov idol LeBron James sreći nije bilo kraja. No, ta sreća nije dugo potrajala. Lakersi su ga poslali u New Orleans u tradeu u kojem je u drugom smjeru došao Anthony Davis.
U Pelicansima je Ball popravio ono što mu je bio veliki problem po dolasku u NBA ligu - šut za tri poena i s linije slobodnih bacanja te još jednom pokazao koliko je veliki radnik. Od igrača kojeg su protivnici ostavljali samog na dalekometnom šutu postao je tricaš s 37,8% preciznosti. Kada se tome doda sjajna organizacija igre potpuno je nejasno zbog čega su ga se Pelicansi olako odrekli.
Bullsima je to dobro došlo i doveli su ga te odlično krenuli u sezonu petorci s njim, DeRozanom, Vučevićem, Zachom LaVineom i Patrickom Williamsom. To je izgledalo neočekivano dobro, nakon gotovo pola sezone omjer pobjeda i poraza je bio 27-11 i bili su prva momčad Istoka. Ball je dirigirao igrom, pogađao otvorene šuteve koje su mu stvarali LaVine i DeRozan i vukao kontranapade svoje momčadi. Sve je izgledalo odlično, da bi se onda dogodila ozljeda.
Na početku je izgledalo kao da je riječ o lakšoj ozljedi meniska, samo da bi Bullsi objavili kako Ball mora na operaciju zbog koje će propustiti šest do osam tjedana. Tih šest do osam tjedana prvo se produžilo do kraja prošle pa do početka aktualne sezone. Onda je uslijedila nova operacija. Nadali su se navijači Chicaga da će se vratiti do doigravanja, ali ovaj tjedan je Ball podvrgnut trećoj operaciji, dok iz redova Bullsa nema preciznih najava kada bi se on mogao vratiti na parket. I hoće li uopće. Priča se kako bi mogao propustiti veći dio sljedeće sezone, ali vrlo je izvjesno kako bi se Ball mogao umiroviti. A 25 mu je godina tek.