Dan nakon terorističkog napada na njujorške Blizance 2001. godine, čuo sam se s Tonijem Kukočem, koji je bio u Chicagu. I on je bio, kao i sav svijet, šokiran i u prvi mah se i njemu činilo, dok je gledao te snimke, kao da gleda neki znanstveno-fantastični film. Dvadeset godina kasnije, upravo na dan obljetnice njujorške tragedije, NBA liga će u svoje redove u Kući slavnih u Springfieldu primiti nove članove.
Igrački će ih predvoditi nekadašnja zvijezda Toronta pa Miamija Chris Bosh, pa još veća zvijezda Boston Celticsa Paul Pierce, a posebno velika zvijezda cijelog događaja bit će legendarni Bill Russell, koji nakon briljantne igračke karijere, a usput je jedno vrijeme i vodio momčad Bostona i to kao prvi tamnoputi glavni trener u NBA, dolazi u Kuću slavnih radi trenerskih zasluga. No, o ovoj generaciji novih članova našlo se i za nas posebno mjesto jer neki od nas godinama su čekali da se netko sjeti Tonija Kukoča.
Peti Hrvat
Bilo je čak, nažalost, i razmišljanja o tome da nikada tamo neće biti, međutim, opet se pokazalo da se dobre stvari dogode dobrim momcima i onima koji znaju čekati. Tako je priča o Toniju Kukoču, koja se rodila na splitskim Gripama, a nakon što je u dresu Jugoplastike, jugoslavenske reprezentacije, Hrvatske, Benettona i Chicago Bullsa, A nešto kraće i Philadelphije i Atlante i Milwaukeeja, dobila posljednje poglavlje s kojom se zatvara krug jedne čarobne karijere.
U subotu će Toni postati peti Hrvat kojem je ukazana takva počast, nakon Krešimira Ćosića, Mirka Novosela, Dražena Petrovića i Dina Rađe, došao je na red čovjek koji je zbog svojih igračkih genijalnosti dobio nadimak Konobar, jer je znao briljantno asistirati suigračima, a to mu je ponekad bilo draže nego zabiti. Ali, i Pink Panther jer je njegov hod neodoljivo podsjećao na lik ružičaste pantere, nedostajao je samo rep.
Svi veliki sportaši, jednom kada dođu do kraja karijere, imaju konačnu želju o nekom priznanju za sve što su učinili. U početku su želje i nade ostvariti nešto veliko, a onda kako prolazi vrijeme oni koji su uvjereni u svoje mogućnosti neće samo sanjati nego će i dočekati trenutak da bogatu karijeru okončaju u Kući slavnih, što je, siguran sam, konačna nagrada za svakog sportaša.
Vjerojatno je za Gorana Ivaniševića veća nagrada osvajanje Wimbledona od ulaska u Kuću slavnih, ili Toniju Kukoču osvajanje NBA naslova s Bullsima, ali kad jednom dođeš tamo gdje će od subote stanovati Toni Kukoč, u Kući slavnih u Springfieldu, onda znaš da ti je karijera bila čudesna i da si na tom putu ostvario sve što si želio.
Iako će neki reći da mu je bilo lako jer je igrao u momčadi koju je vodio Michael Jordan, to baš i nije uvijek bilo tako jer susretao se s brojnim izazovima, ali i s nekim velikim preprekama. Za sve koji sumnjaju razuvjerit ću ih podatkom da su svi novinari koji u SAD-u pišu o košarci, došli 1992. u Barcelonu popratiti zlatnu olimpijsku medalju prvog i idealnog Dream Teama, u kojem je njihov ljubimac bio Chares Barkley - jer su i oni voljeli sportaše koji iskaču iz svake konzerve - ali su iznad svega došli vidjeti kako će se ponašati Toni Kukoč, koji je bio poprilično reklamiran kao buduća akvizicija Bullsa, ali je malo tko mogao znati do koje će mjere ići daleko ili visoko njegova zvijezda.
Važno je tko završava
Rano je shvatio da nisu sve stvari idealne jer Michael Jordan odlučio je u jednom trenutku ispuniti očevu želju i zaigrati baseball u jednoj manjoj momčadi, kojoj je za potrebe putovanja na kraćim relacijama kupio autobus. Bili su to teški dani za Bullse, ali Kukoč je uvijek imao, čini se, dobar tretman iako nije uvijek bio oduševljen kako je to vodio Phil Jackson. Usput, neki ga tada nisi pretjerano voljeli, poput Scottieja Pippena, koji je odbio odigrati završnicu play-off utakmice protiv New York Knicksa samo zato jer je posljednja akcija bila nacrtana za Tonija. Usput, Kukoč je zabio tu tricu za veliku pobjedu.
Usput, puno je toga napravio u NBA igračkoj karijeri, bio je i najbolji šesti igrač lige, a za to je zaslužan trener i kad bi čuo da neki igrači imaju prigovor, a imao ih je i Toni, odgovor je uvijek bio:
- Nije važno tko će startati u petorci, važno je tko će završiti utakmicu.
Teško je uspoređivati, i nepotrebno, igrače jer kad se takve stvari dogode, kad se rade razne rang-liste, pa tako i o pet najvećih hrvatskih košarkaša, i velikim autoritetima poput Mirka Novosela dogode se groteskni lapsuzi. Ali, svi koji su dovoljno stari, svi koji su imali sreću gledati Krešu Ćosića, i svi koji su kasnije imali sreću upoznati i gledati Tonija Kukoča, mogli su u njima pronaći određene sličnosti. Samozatajni, veliki sportaši, koji su više govorili s loptom u rukama nego na “pressicama” nakon utakmica i po tome su, ja bih rekao, bili jedinstveni.
“Ala, šta te kenja”
Nikada nisam od Kukoča slušao priče o tome kako je on nešto genijalno odigrao, osim što je, a to sam zapamtio za sva vremena, kad su izgubili utakmicu od Utah Jazza, a on zabio 30 poena, samo jednom i samo tada rekao da je dobio od Jordana onu loptu i zabio, da bi projurio pored stola na kojem su bile nagrade i zajedno s loptom i peharom za MVP finala pobjegao u svlačionicu. Nije se dogodilo, ali nije ga ni smetalo, baš kao što ga nikada nije smetalo kako će mu izgledati statistika nakon utakmice jer i u najvećim, poput jednog finala s Crvenom zvezdom, nakon što je zabio 2 poena, s osmijehom je konstatirao:
- Jedino je važno da sam se javio doma.
Javio, odnosno upisao. Ali, bilo je i onih drugih večeri, poput jedne u Bormiju, kada je mlada reprezentacija Jugoslavije osvojila zlatnu medalju, a Toni Amerikancima uvalio deset trica. Objasnio je to jednostavno:
- Kad sam bacio prvu, ušla je ka’ suza, a onda sam nastavio.
Suigrači su ga u poluvremenu bodrili da nastavi samo tako dalje, ali su mu usput i dodali:
- Ala, šta te kenja.
- A šta ću, nisam valjda treba prestati.
Bio je to jedan od onih dana kada se osjećaš toliko moćno, da ništa ne možeš promašiti, a to su dani koje su imali samo veliki strijelci jer njima je zabiti 30 uvijek bilo lako. I Jordanu i Draženu Petroviću i Kobeju Bryantu, ali doći do konačne pobjede i konačnog cilja na jedan drugi način, bila je posebna sposobnost. Jedna od rijetkih koju su imali samo neki, a tu je sposobnost imao Toni Kukoč. Čini mi se da je prvi u NBA ligi bio starter na svih pet pozicija jer je svaku mogao odigrati vrhunski. Bio je dovoljno visok, a imao je dovoljno imaginacije. Prepoznao je to Krešo Ćosić kada ga je relativno mladog pozvao u reprezentaciju Jugoslavije, prepoznali su to i svi koji su ga vodili u Jugoplastici, a ako želite čuti bajke o jednoj legendi sa splitskih Gripa, ako sretnete Božu Maljkovića, pitajte njega.
Subota je njegov dan
Činjenica da je bio samozatajan i da mu rečenica nikad nije počinjala s “ja” donekle je gurnula njegovu karijeru postrani. I tek kad se pojavio dokumentarac o velikim Bullsima, Posljednji ples Michaela Jordana i prijatelja, dokumentarac koji je bio gledan poput dokumentarca o O.J. Simpsonu, neki su ljudi shvatili da istina o Toniju Kukoču nije uvijek do kraja ispričana.
Puno sam puta razgovarao s njim i radio neke izrazito velike intervjue, ali on je uvijek pričao o košarci, puno manje ili nikako o sebi.
I zato ne čudi što će u subotu u Springfieldu Tonija u Kuću slavnih uvesti vlasnik Chicago Bullsa, Jerry Reinsdorf, i čovjek koji je po mnogima najveća zvijezda NBA lige svih vremena, Michael Jordan. Toliko o priči da ga Jordan nije volio. Jer ako ste ga ikad vidjeli na terenu, Tonija Kukoča morali ste voljeti, baš kao što ste voljeli Krešu Ćosića.
Subota je njegov dan, dan koji je toliko zaslužio, a došao je možda kasnije nego što je trebao, iako to u konačnici nije važno. Važno je uvijek bilo ići naprijed i vjerovati u ono što radiš. Toni Kukoč je vjerovao i zato će u subotu legenda o jednoj velikoj karijeri zatvoriti krug u Hall of Fameu u Springfieldu.