Te suze je teško zaboraviti. Bilo je to 31. listopada 2018., igrala se relativno nevažna utakmica između Minnesota Timberwolvesa i Utah Jazza, osma u sezoni. Nominalno prvi playmaker Vukova, Jeff Teague, nije igrao zbog ozljede pa je kormilo momčadi preuzeo Derrick Rose. Činjenica da je Rose, MVP lige iz 2011. bio u statusu rezerve mogla bi biti čudna svima onima koji nisu bili upoznati s onim što je Rose do tada prošao u karijeri.
Samo godinu dana prije ove utakmice Rose je razmišljao o prekidu karijere sa samo 29 godina. Igrao je tada s LeBronom Jamesom u Clevelandu, a umjesto na parketu češće je bio u liječničkoj ambulanti. Imao je velikih problema s ozljedama, njegove noge su odbijale poslušnost još od 28. travnja 2012., tog datuma kojeg navijači Chicago Bullsa pamte kao najtužnijeg u novijoj povijesti.
Tada je Rose doživio svoju prvu krucijalnu ozljedu, a nakon oporavka i odlaska iz Chicaga u New York, slijedio je Cleveland. Tu su se problemi s ozljedama nastavili i nakon još jednog u nizu Rose više nije mogao. Neprestano izbivanje s parketa ostavilo je psihički trag, znao je da povratka u MVP vrijeme nema, ali on je samo želio igrati košarku. Kada je izgledalo da mu je sudbina odredila da češće bude van parketa nego na njemu, razmišljao je o prekidu karijere, karijere koja mu je trebala donijeti mjesto s desne strane do Michaela Jordana na panteonu Bullsa.
Chicago od Jordana nije imao takvog igrača kao što je Rose. Mnoštvo je tekstova, pa i knjiga napisano o škrtosti vlasnika Bullsa Jerryja Reinsdorfa i nesposobnosti ljudi koji su vodili klupsku politiku, ali Rose je bio toliko sigurna oklada da čak ni oni s njim nisu mogli pogriješiti. Doduše, moglo bi se reći kako im je Rose pao s neba jer je Chicago uoči drafta 2008. godine imao samo 1,7% šanse za dobivanje prvog picka. Kada su imali sreće u lutriji, onda nisu trebali biti previše pametni i izabrati playmakera rođenog u Chicagu koji je u srednjoj školi i na sveučilištu Memphis pokazivao naznake supertalenta. Doduše, hype oko Michaela Beasleyja je bio jak, ali dogodilo se čudo pa ljudi iz uprave Bullsa nisu na njega nasjeli.
Rose je stigao u United Center, nagrada za najboljeg novaka lige je odmah stala uz njegovo ime baš kao i 16,8 poena, 6,3 asistencije i 3,9 skoka u prvoj sezoni NBA karijere. Kasnije su te brojke samo rasle i došle do 25 poena, 7,7 asistencija i 4,1 skoka u sezoni 2010./11. Rose je odnio nagradu za MVP-a kao najmlađi u povijesti lige, a kako su Bullsi oko njega složili lijepu momčad s Joakimom Noahom, Luolom Dengom i Carlosom Boozerom kao najvažnijim štitonošama, te su godine došli i do finala Istočne konferencije. Miami je bio bolji, ali budućnost je bila na strani Bullsa. To su pokazali i sljedeće godine kada su imali najbolji omjer (50-16) u lockdownom skraćenoj sezoni. Sve je izgledalo idilično do tog 28. travnja 2012.
Teško će navijači Bullsa zaboraviti taj dan, taj trenutak kada je praktično u posljednjoj minuti utakmice Rose krenuo na ulaz, napravio svoj karakterističan naskok, dodao loptu i uhvatio se za koljeno. Ubrzo je postalo jasno da ne može stati na nogu, da je stvar ozbiljna, ali nitko nije mogao ni zamisliti da je toliko ozbiljna da će nakon nje jedna potencijalno ogromna karijera gotovo pa prestati. Stradao je prednji križni ligament u lijevom koljenu i prve prognoze su bile da ga na parketu neće biti oko godine dana. Iako je njegova igra ovisila o nevjerojatnim fizikalijama, mogućnost barem približnog boravka na staro je bila moguća jer su se košarkaši i ranije vraćali nakon ovakve ozljede. No, problem je što je nakon prve uslijedila druga.
Nakon što je propustio cijelu sljedeću sezonu, nije dugo trebalo da dođe do nove ozljede. Na utakmici protiv Portlanda 22. studenog 2013. Rose je pokidao meniskus desnog koljena. To je bilo to, nova dugačka stanka, a odmah je svima bilo jasno - ljudi se nakon teških ozljeda oba koljena ne vraćaju.
Možda je to svima bilo jasno, ali ne i Roseu. Vratio se u drugom dijelu sljedeće sezone, imao dosta dobre brojke, ali nije to bio onaj ‘Too Big, Too Strong, Too Fast, Too Good‘ igrač, kako ga je opisao nekadašnji košarkaš i aktualni tv-komentator Bullsa Stacey King. Rose je igrao dobro, ali nije više bilo one eksplozivnosti, one snage koja ga je krasila. Nije više bio Jupiter, da parafraziramo latinsku izreku ‘Quod licet bovi non licet lovi‘, sada je bio samo običan vol. Odnosno, preciznije, bik.
No, ni bik nije dugo ostao. Bullsi su bili u depresiji nakon njegove ozljede, momčad se raspadala, Tom Thibodeau je napustio grad, onaj isti Tom Thibodeau koji je držao Rosea na parketu nešto više od minute prije kraja utakmice sa Sixersima iako su Bullsi tada imali 12 poena razlike i pobjeda je bila izvjesna. Mnogi su navijači zamjerili treneru što je Rose tada igrao te se ozlijedio, ali ne i on. Dapače, kada je Thibodeau otišao bilo mu je jasno da mora i on napustiti United Center.
Nakon Bullsa uslijedili su Knicksi, a zatim spomenuti odlazak u Cavalierse. Igra je, na ovom drugom nivou, bila tu, ali tu su bile i ozljede. Nije se dao sve do tog studenog 2017. kada je morao propustiti tko zna koju utakmicu Clevelanda. Pričalo se o njegovom odlasku u mirovinu, pričao je i on o tome ali se ipak nije dao. Vratio se, otišao u Minnesotu i tada je došao taj 31. listopada 2018.
Rose je odmah na početku utakmice zabio nekoliko koševa u nizu, vidjelo se da je u dobrom ritmu, a kada su suigrači počeli shvaćati da mu sve ide od ruke, ‘sklonili‘ su se u stranu. Utakmica je bila neizvjesna, a Rose je trpao i trpao te došao do 50 poena. Novi rekord karijere i kada je par sekundi prije kraja upravo Rose blokirao šut Dantea Exuma za eventualni produžetak, suze su krenule.
- Cijela momčad je plakala - prisjetio se Jeff Teague trenutka kada je Rose, natečen od suza, na mikrofonu dvorani i cijelom svijetu objašnjavao što mu je ta utakmica značila. Želio je pokazati da još pripada tu, da može igrati na vrhunskoj razini nakon svega i da je sve ono kroz što je prošao imalo smisla. Novinarka je teško, s knedlom u grlu, postavljala pitanja, publika je bila na nogama, ovacija su se miješale sa suzama, plakali su svi koji su to gledali. Kvragu, potpisnik ovih redova jedva i sada suzdržava suzu dok gleda ponovo tu snimku, tko zna koji put u životu. Rose je tada, u listopadu 2018. pokazao da je sve moguće kada se ustrajno to želi napraviti.
Šest godina kasnije Rose je objavio da odlazi u mirovinu. Ne može više. Nakon Minnesote igrao je dobro i u Detroitu i u drugoj epizodi u Knicksima. Prošle sezone je bio u Memphisu, a ozljede su se opet počele pojavljivati. No, sada više nije bilo potrebe bilo što dokazivati. Oprostio se, rekao navijačima da se želi pokazati u stvarima koje nisu vezane za košarkaški teren, a otišao je kao jedan od omiljenih likova NBA lige. Bez bilo kakvih ekscesa, uvijek dobro došao u svlačionici, zavrijedio je svačije poštovanje, a ostat će zapamćen po nevjerojatnom talentu s kojim je došao u ligu te još više po onome što je napravio nakon nevjerojatnog niza ozljeda koje bi jako puno ljudi, recimo 98,3%, bacilo u očaj. Kada se sve to uzme u obzir, Rose je, bez obzira na to što nije osvojio toliko željeni naslov, otišao kao pobjednik.
Rose je dio one manjine koja je uporna, koja je spremna žrtvovati koliko god je potrebno da dođu do onog najboljeg sebe. Tih, recimo, 1,7% ljudi zavrjeđuje apsolutno poštovanje, a nadam se i jednu simboličnu akciju ljudi koji su prvi iskoristili tih 1,7%. Bullsi bi mu morali dati desetodnevni ugovor kako bi u mirovinu otišao kao njihov, kao naš igrač. A onda slijedi dizanje ‘jedinice‘ pod svod United Centra. Doduše, s Bullsima se nikad ne zna, postoji jedna ‘sedmica‘ koja nije gore. Iako, ovo je veći, puno veći zicer. S Roseom čak ni Bullsi ne mogu pogriješiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....