.jpg)
Veljača je iza nas, a bio je to, ukupno gledajući, mjesec u kojemu je hrvatska košarka pokazala znakove života. Krenulo je sve sa završnicom Kupa Krešimira Ćosića, koja je u finalu Zadra i Cibone na tribine Višnjika dovela gotovo deset tisuća ljudi, a sve se pretvorilo, nakon pobjede Zadra, prvog trofeja za taj klub unazad 12 godina, i u feštu koja je trajala do jutra u gradu kojemu je košarka nešto više od bilo kojeg drugog sporta.
Onda se na to nalijepilo reprezentativno okupljanje, prve službene utakmice na klupi Veljka Mršića, puna Draženova dvorana u pobjedi protiv Švedske, pa i prava frajerska utakmica u nizozemskom Almereu. Ugođaj u reprezentaciji, štoviše, bio je pozitivan, ta neka energija strujala je kroz nacionalni sastav, a Veljko Mršić se cijelo vrijeme vraćao na proteklo ljeto i na Ljetnu ligu u Las Vegasu te dva turnira u Kini u kojima je započeo provoditi svoju ideju o “novoj kulturi” reprezentacije.
Usput, već je krenulo podgrijavanja ugođaja za splitski kvalifikacijski turnir za Igre, puštene su u prodaju ulaznice, krenulo JE napeto iščekivanje kraja sezone i početka priprema, sa svim najboljim igračima koje Hrvatske ima, kako bi naši košarkaši imali najbolji mogući poticaj na putu za Tokio.
Nema pomaka
I onda, jer ne može sve biti idealno, baš na koncu veljače, stigao je udarac. Rasplamsala se priča o tome kako se Roko Prkačin, najveći talent koji se pojavio u našoj košarci posljednjih godina, ne razvija na način na koji bi to trebao, štoviše kod njega nema napretka, a momčad Vukova je stara i islužena, pazite samo ovaj podatak, u njoj - izuzmemo li baš Prkačina - nema niti jednog igrača kojega bi Veljko Mršić stavio na popis, ne od 12, nego od 24 kandidata za neku buduću veliku akciju, počevši s kvalifikacijskim turnirom za Olimpijske igre.
Ako ćete tražiti najveći problem hrvatske košarke trenutačno, ne trebate otići dalje od Cibone. Za razliku od Zadra ili Splita, koji se bude, koji su otplatili svoje dugove, ili su na kraju otplate istih, u Ciboni nema pomaka. Kako to obično biva u posljednje vrijeme, u tom klubu je svaki trofej koji se osvoji samo uteg, jer nakon njega slijedi spuštanje na još niže grane od onih na kojima je klub bio uoči osvajanja trofeja. Uostalom, sjetit ćete se, bilo je tako nakon osvajanja ABA lige 2014. kad je Cibona, umjesto da zaigra Euroligu, prepustila svoje mjesto Zvezdi, koja je od tada postala ozbiljan euroligaš, a Cibona otvorila novo poglavlje ničega u svojoj povijesti.
Štoviše, od tada, a sve do proteklog proljeća Cibona nije osvojila ništa, a takav niz bez trofeja nije se dogodio od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Baš od vremena kad je Mirko Novosel počeo graditi nešto što je kasnije postala najbolja europska momčad. OK, Cibona je bila lani prvak, pa i zbog svih promašaja Cedevite, ali nakon toga je zaronila, kao i nakon 2014., još dublje u provaliju, umjesto da izađe bolja, jača.
Iz iste agencije
Ona danas ne igra Europu, ona je danas prva na braniku očuvanja ABA lige, iako tu ne pripada. Ona danas ima najboljeg kadeta Europe, ali taj nema neke velike šanse za pokazati se i što je tragičnije, kad i šansa stigne, onda ga se preskače u igri.
To kako je Cibona prošla u Kopru je manje važno za ovu priču, jer već idućeg vikenda Vukovi idu na megdan Igokei, koja je otpustila najboljeg Amerikanca čim je stigla do sedme, spasonosne pobjede u ABA ligi, pa će Cibona, ako bude trebalo, dobiti u Laktašima. Tako to ide u ABA ligi.
I što onda? Opet napuniti momčad s igračima koji nisu pojačanja, ne potpisati Roka Rogića za 500 eura više kao proteklo ljeto, preskočiti Matea Drežnjaka, ne nagovoriti Pavla Marčinkovića ili Dominika Mavru da se vrate pod Toranj, propustiti potpisati Tonija Perkovića koji je praktički do 1. rujna bio slobodan, dovoditi zalutale Amerikance, ali ne platiti odštetu za Tonija Nakića? Svi nabrojani hrvatski igrači su - reprezentativci. I onda Ivan Velić otvara priču o menadžerima, valjda zaboravivši da svi nabrojani koje je Cibona propustila dovesti nisu u menadžerskoj agenciji Pepija Dujmovića koja puni dobar dio trenutačnog rostera Cibone. Uključujući i trenera.
On, kao i ljudi iz kluba, najbolje znaju je li u tome razlog zašto Cibona danas nije bolja.