Željko Obradović najveći je europski trener svih vremena, što će samo potkrijepiti činjenica da je osvojio devet klupskih naslova europskih prvaka. S izborničke stolice - a bio je on i izbornik onoga što je ostalo od Jugoslavije (zlato sa SP-a ‘98., srebro s Igara ‘96., zlato ‘97. i bronca ‘99. s Eurobasketa) - povukao se nakon domaćeg debakla na Eurobasketu 2005. godine. Tko nije gledao presicu Željka Obradovića nakon ispadanja tadašnje Srbije i Crne Gore, može potražiti na YouTubeu, jer je to pravi bombon.
Nakon toga, a ima tome već, eto, gotovo 15 godina, Željko Obradović je svako malo dobivao ponude da preuzme klupu neke reprezentacije. Za svoju, koja se već tada zvala Srbija, sve je odradio. Na druge klupe nije niti pomišljao. I svaki put je na tu temu, pa i za SN, kazao istu stvar.
- Postojale su ponude, ali ja o tome nikad nisam niti razmišljao, jer ne znam kako bi bilo moguće voditi neku reprezentaciju i igrati protiv svoje, nastojati je pobijediti. To po meni nije moguće.
Samo ne u Beograd
I te priče sjetio sam se u srijedu kad je ždrijeb olimpijskih kvalifikacija donio Brazil, a s njim i Acu Petrovića u kvalifikacijsku skupinu u Splitu. Šest želja, samo jedno mjesto za Tokio. I utakmica protiv Hrvatske, koja mu ne može pobjeći, koja je već zabilježena u kalendaru za 24. lipnja.
Aleksandar petrović uspješno je startao na SP-u sa svojim Brazilom
Prvi put otkako je trener, Aco Petrović nije se javio hrvatskim novinarima, iako smo posve sigurni da je, iako je u Brazilu, dobio poruku. Nije bilo izjave, nije bilo ničeg. Doduše, bio je Aco na presici u tamošnjem Savezu i tu je ponudio svoja razmišljanja. Hrvatsku nije spominjao.
- Nismo završili u skupini u Beogradu, a toga sam se pribojavao. Igranje protiv Srbije u Beogradu za svakog je protivnika gotovo nemoguća misija i dobro je što nismo tamo. Imam puno iskustva igranja ovih predolimpijskih turnira i znam da nije toliko važno s kime ćemo igrati, već biti važno fokusirati se na našu reprezentaciju. Riječ je o vrlo kratkom turniru, za koji ćemo imati vrlo kratku pripremu i tu nema prostora za grešku. Brazil ima šansu za osvojiti turnir u Splitu i plasirati se na Igre - jedino je što je bilo moguće čuti od Petrovića.
Naravno, ta je izjava kontradiktorna u odnosu na onu koju je Petrović dao za SN prije mjesec i pol dana. Tada je već bilo poznato da će se Hrvatska kandidirati za organizaciju jednog od kvalifikacijskih turnira, a Petrović je rekao kako nikako ne bi volio igrati s Brazilom u - Hrvatskoj.
Momčad drže veterani
Ali, doći će.
I, nemojte uopće dvojiti, Petroviću to neće biti lako. Iako je često znao najbolje funkcionirati u ludim scenarijima, ludim ugođajima, ovo će ipak biti nešto s čime se dosad nije suočio. Na tribinama će biti 15.000 navijača, na terenu momci čije je tajne dijelio u svlačionici do pred dvije godine i s njima poharao turnir poput toga u Torinu. Sve to bit će - njegovi ljudi. I oni na tribinama i oni na terenu. A on će biti tuđi izbornik.
Iako je u Brazilu govorio o tome kako je samo htio izbjeći Srbiju i Beograd, iskreno, a surađujemo više od četvrt stoljeća u odnosu trener i novinar, iskreno sumnjam. Aco Petrović bi se najkomotnije osjećao upravo u - Beogradu. Doveo bi Brazil u Štark Arenu i da napravi čudo, da sredi Srbiju ispred navijača koji mu nikad, niti dok je bio igrač, nisu bili skloni, bio bi to Aco Petrović u punom sprintu. Uključeni i avioni dok slavi. To je okruženje koje od njega izvlači maksimum.
Split će biti nešto posve drugo. Nema tu niti primjera u dosadašnjoj praksi, nema tu ičega s čim bi mogao i sam usporediti taj osjećaj koji ga čeka za sedam mjeseci, osjećaj u kojemu će voditi neku tuđu reprezentaciju protiv svoje.
Zaboravite tu i odnose s čelnicima Saveza koji nisu idilični, mogao bi to motiv, ali taj će motiv iščeznuti onoga trenutka kad bude ušao u Spaladium Arenu i pogledao tribine. I nadu.
A jesu li to razlozi zbog kojih je telefon ostao nijem otkako je završen ždrijeb, nijem za hrvatske novinare, pokazat će vrijeme, Aco će to sam objasniti.
S druge strane, u Hrvatsku će dovesti reprezentaciju koja postoji kao svjetska sila samo zato što joj je Aco Petrović izbornik. Većina te reprezentacije već bi se oprostila, a klinci, iako ih ima nešto poput Cabocla, Yaga ili Louzada, zasad ne mogu raditi razliku. Ona je još uvijek u rukama veterana, poput Alexa Garcije koji će imati okruglih 40 godina u Splitu, Andersona Varejaoa ili Leandra Barbose koji će imati 38 godina, Marcelinha Huertasa koji će u Split doći sa 37, ili Marquinhosa Viere kojemu će biti 36 godina. Mogao bi Aco pozvati i Nenêa Hilarija, koji je odigrao do sada sedam utakmica za Houston Rocketse u novoj sezoni, ali i njemu će u Splitu biti 38 godina.
13. na SP-u u Kini
OK, bit će mu na dispoziciji, za razliku od SP-a u Kini, Raul Neto iz Sixersa, koji bi trebao biti prvi play, ali i on je daleko od ozbiljne minutaže, iako ima 27 godina, pa je uz Augusta Limu, Rafu Luzu, Vitora Benita ili Cristiana Felica u idealnim godinama.
Međutim, veterani su ti koji drže ovu reprezentaciju. I Aco Petrović, a o tome je pričao Marcelinho Huertas za vrijeme Ljetne NBA lige u Las Vegasu, te veterane drži na okupu. Zato što imaju vrijednost i s njima se može do rezultata.
Bio je Petrović uvjeren da taj rezultat može stići već u Kini, na SP-u. Tamo je imao cilj biti među dvije najbolje američke selekcije i time steći pravo igranja u Tokiju bez dodatnih kvalifikacija. Nije se dogodilo. Direktno su otišli Argentinci, koji su igrali na kraju finale, otišao je, iako je bio grozan, i SAD.
Brazil je, pak, završio kao 13. na SP-u i mora u kvalifikacije za Igre. Nakon srijede znamo i da će doći u Hrvatsku. S Acom na klupi.
Samo on zna koliko će to biti teško.