Finale Svjetskog prvenstva u košarci bila je utakmica onih u koje se sumnjalo protiv onih koje se otpisalo. Ovi prvi su Amerikanci koji su na SP došli sa momčadi koja je odmah dobila oznaku 'C' ekipe. Koliko je to podcjenjivanje bilo bespredmetno vidljivo je u prosječnoj razlici s kojom je nominalno treća ekipa SAD-a osvojila turnir - tek je originalni i neponovljivi Dream Team dominirao više.
Međutim, ako se Amerikance ispratilo sa kojom podignutom obrvom, od Srbije ovakav nastup nije očekivao nitko. Na prvenstvo su došli osakaćeni ozljedama, otkazima i lošom 'vibrom' u zraku nakon što je Đorđević iz tima potjerao Micova. Stoga su i prognoze oko krajnjeg plasmana varirale od osmine finala do eventualnog ulaska u osam - o srebrnoj medalji ni govora.
Nastup u skupini nije davao pretjerane nade u povoljniji ishod - pobjede protiv Irana i Egipta, koji ionako spadaju u košarkaški treći svijet, bile su očekivane. Porazi od Španjolske, Brazila i Francuske također (koliko god ovaj posljednji bio rezultat lošeg suđenja). Pa ipak, naslućivalo se da neke stvari ne teku po očekivanom scenariju.
Za početak, iznad svih očekivanja igrao je Miroslav Raduljica, centar kojeg su nedavno otpustili Clippersi prije nego što je stigao odjenuti njihov dres u NBA utakmici. Igrač kojeg su mnogi skloni otpisati kao trapavog i tehnički nedorađenog uporno je trpao po petnaest koševa na utakmici. Zatim je tu bio Miloš Teodosić, ali ne onaj kojeg pamtimo po bezbrojnim izgubljenim loptama i promašenim šutevima iz završnica Eurolige, već onaj sa prošlog SP-a koji je srušio Španjolce tricom u zadnjoj sekundi. Vodio je igru, vikao na terenu i na time-out suigračima 'skidao sve po spisku'. Ali ovaj put to nije radio kao frustrirani šuter kojeg neće lopta, već kao pravi kapetan momčadi koji preuzima uzde u ruke kad treba. Od ostatka momčadi Bjelica je svoje odrađivao, a ostali su tek trebali iskočiti.
Igra po skupinama je završila i na red je došla neporažena Grčka koja je u svojoj grupi s pola gasa svladala konkurenciju. To je trebala biti ta utakmica nakon koje će 'Orlovi' spakirati torbe i poletjeti kući. Međutim, Đorđević i njegovi puleni imali su druge zamisli. Već od samog početka i brutalnog zakucavanja Nikole Kalinića preko Bourusisa (po mojem mišljenu potez prvenstva) stvari su krenule u suprotnom smjeru t su nakon 40 minuta na terenu Grci u čudu gledali na semafor koji je prikazivao rezultat 90-72 za Srbiju. Bilo je to prva od tri utakmice kojima je ispisana bajka o Pepeljugi španjolskog SP-a.
U četvrtfinalu čekali su Brazilci sa strašnom centarskom linijom NBA pedigrea. Odličnom obranom i preciznim šutom Srbija ih je naprosto smlavila - Teodosić je pogađao kad je trebalo, Bogdanović preuzeo kad je ovaj stao, a Raduljica i Krstić vrijedno skupljali poene pod košem.
Zahukatala se nakon toga euforija oko momčadi, atmosfera je prešla u svemir i priče o medalji postale su realnost. Došlo je polufinale, a u njemu Francuska koja je šokantno izbacila europski dream team Španjolaca. Kroz tri četvrtine Srbi su pod ravnanjem dirigenta Teodosića igrali kao u transu, a onda je na scenu stupio Nicholas Batum koji je najboljom partijom prvenstva skoro preokrenuo dvadeset koševa razlike. Međutim, sudbina i precizno izvođenje slobodnih bacanja htjeli su drugačije i do preokreta ipak nije došlo. Kontra svih predviđanja i košarkaške logike Srbija je ušla u finale SP-a.
Zadnje poglavlje svoje bajke tamo ipak nisu ispisali, jer su ultra nabrijani Amerikanci igrali kao da su s druge planete. Pa ipak, to nije ni važno - usprkos porazu, oni su košarkaškoj naciji, pa i šire od nje, vratili veselje u igri ( citiramo novinara Blica, D. Nikolića). Jer, kad neki novi klinci sutra uzmu loptu na terenu i bace hakl, bit će to s mislima na ovu otpisanu ekipu... Veće pobjede od te, u sportu nema.
Komentari (0)