U blizini Palacio Deportesa nalazi se rodilište. Svako malo otamo stigne neka dobra vijest. Što se tiče Hrvatske, ovdje je vrijeme stalo. Između 2007. i 2014, od tadašnjeg Eurobasketa, koje bilo i prvo natjecanje na kojemu je Jasmin Repeša vodio Hrvatsku, pa do danas malo toga se u našoj košarci promijenilo.
Imali smo dva vrhunca, a oba je potpisao Repeša. Odlazak na Olimpijske igre 2008. godine i tamošnje četvrtfinale, kao i lanjski Eurobasket, na kojemu smo nakon 18 godina pauze prvi puta dospjeli polufinale na velikom natjecanju, ali i prvi jedini put od 1995. dobili nokaut-utakmicu (Ukrajina).
Ta 2008. i ono što se dogodilo 2009. godine na Eurobasketu u Poljskoj upravo je idealna ilustracija onoga što se dogodilo 2013. u odnosu na 2014. Tada je, 2009, Jasmin Repeša odveo u Poljsku momčad po medalju, ali ju je sastavio sa šest “petica”, pa je Hrvatska, koja je naslućivala neki potencijal, učas postala najstarija i najsporija reprezentacija u Europi. Šansa je postojala, nije ni jedno veliko natjecanje bilo slabije od toga u posljednjim godinama, ali mi smo zapeli na Sloveniji u četvrtfinalu.
Ponovila se 2009.
Bilo je jasno da Hrvatska mora krenuti u promjenu generacije i tada je napravljena pogreška, pa je umjesto idealnog čovjeka za uvesti nove ljude u hrvatsku vrstu, a tada je Repeša morao ostati izbornik, na klupu stigao Joke Vranković. Koji je napravio selekciju, a nositelji igraju i danas, ali nije imao iskustva i iza sebe je ostavio dva loša natjecanja, SP 2014, za koje je dobio prolaznu ocjenu jer smo od kasnijeg polufinalista Srbije ispali na posljednji posjed - Srbija je tada, da nije bila pokradena od Turaka u polufinalu, trebala igrati i veliko finale protiv SAD-a - ali i neprolaznu za Eurobasket u Litvi 2011. godine.
Vratio se Jasmin Repeša, uvrstio je reprezentaciju Darija Šarića i imao potpuno stasale Bojana Bogdanovića, Antu Tomića i ostale. Na Eurobasketu lani sve je to izgledalo jako dobro, iako smo od ozbiljnih reprezentacija, a tada su to za nas bile Španjolska dva puta i Litva, gubili koliko je trebalo. Međutim, sada je trebala biti šansa. Ista kao ona u Poljskoj 2009. I opet se nije dogodilo. Zašto?
Kad se vratio u hrvatsku košarku, na klupu Cibone (s kratkim predahom od godine dana u Unicaji), Jasmin Repeša rekao je da se vraća da bude “spasitelj hrvatske košarke”. Računao je da voditi Cibonu i reprezentaciju, računao je da će srediti odnose u Savezu, da će postati mali gospodar nekada velikog sporta. Nije išlo u prvom navratu, ali kada je stigao do Cedevitine klupe, kad je shvatio da iza sebe ima posložen klub, kad je iza njega ostao uspjeh iz Slovenije i kad je u trenutačnom bezvlašću u HKS-u uspio posijati elemente za preuzimanje ovlasti, naletio je na zid. Zaboravio je da je on samo trener i da će se bilo što što radio u životu, uvijek gledati prema onome kako je odradio svoj primarni posao.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izadnju SN-a