Nitko nije ni jednoga trenutka sumnjao kako će košarkašima Zadra, nakon osvojenog Kupa Krešimira Ćosića u omiškom Ribnjaku, na Višnjiku biti priređen doček. Ali, slavilo se već u gradu domaćinu finala Kupa, gdje se našlo 20-ak onih najupornijih koje ni velika hladnoća nije spriječila da potegnu do grada pokraj Cetine.
“Kup je naš!”, odjekivalo je kroz utakmicu, da bi urnebesno slavlje uslijedilo kad su igrači krenuli prema autobusu. Upalile su se “bengalke”, a bura je raznosila zadarsko slavlje iznad Omiša.
Čim je karavana krenula prema Zadru, preko društvenih mreža uslijedila je pozivnica za okupljanje na izlasku s autoceste na naplatnim kućicama Zadar 2.
Snimio: Luka Gerlanc / CROPIX:
- Evo, nakon dočeka ispred omiške dvorane, u Dugopolju nas je iznenadila još veća skupina navijača. Igrači, napose Amerikanci jednostavno ne mogu vjerovati. Ne zna se tko koga više grli - stigla je prva vijest kojom se navijestilo, kako će na izlasku prema Kalmetini navijačka potpora izgledati bitno moćnija.
I dok je autobus klizio kroz hladnu dalmatinsku noć igrači su sebi dali podosta oduška. Pivalo se iz svega glasa “Večeras je naša fešta”, čak i Amerikanci kojima nije bilo teško uhvatiti ritam, odnosno čitali su sa usana svojih suigrača. Ali se i plesalo između sjedala, umalo da netko od njih nije preuzeo upravljač u ruke, o čemu svjedoče neke fotografije koje su osvanule na društvenim mrežama.
Zanimljivo, upravo u trenutku dok se prelazilo most Krka, odakle puca predivan pogled na pitoreskni grad Skradin, ugledalo se bakljadu kojom je tamošnja Torcida slavila rođendan Hajduka!
- Bacili su svi jedan pogled na svjetlosne skradinske efekte, znajući kako ih očekuje velika ludnica ispred Krešinog doma - stigla je nova poruka koja nas je sve više približavala Zadru.
- Umalo nisam zaplakao, kad sam vidio koliko je navijača, unatoč velikoj hladnoći stiglo pred dvoranu. Stisnulo me je u grlu, jer ovako nešto ne doživljava se previše puta u karijeri ma koliko god trajala. Amerikanci su također bili u čudu, međutim, nije im trebalo previše vremena da bi shvatili što tim ljudima znači Zadar i zadarska košarka. Ponosam sam jer sam dio te priče - emotivno će Aleksandar Bursać, koji je prema ocjeni mnogih u velikoj mjeri vukao Zadrane prema trofeju.
Ali, Buki se odmah vratio na staru priču...
- Možda će nekima zvučati kao floskula, međutim, moram naglasiti kako je ovo bila momčadska pobjeda, jedan drugom smo čuvali leđa, nadopunjavali se u igri, znajući da je to jedini ispravan put do trofeja. Kroz utakmicu su mi tijelom prolazili trnci, jer sam vidio kako “ginemo” svi za isti cilj - kazao Bursać i nastavio o dočeku ispred dvorane...
- Pjesma i radost navijača, zrcalilo se golemo zadovoljstvo na njihovim licima, nikoga od nas nije moglo ostaviti ravnodušnim. Ona bakljada, skandiranje, pozdravljanje, želja da te dodirnu. Evo, dok se vozim kući svojima, meni se kroz glavu i dalje vrte slike tih razdraganih ljudi. Iskreno, nisam previše spavao, nastojao jesam, međutim, emocije su bile teške kao olovo, sabirao sam misli, vrtjela mi se utakmica po glavi. I na koncu sam došao do zaključka kako je sport simbioza igrača i navijača, zato je prava šteta što se zbog koronavirusa nije moglo igrati uz potporu publike. Ali i ovako želim im uputiti jedno veliko hvala, doček nikad neću zaboraviti i svima ću pričati kako sam svjedočio nečemu zbog čega je sport jedna lijepa strana života - zaključio je Bursać.