U ponedjeljak je točno šest godina od najneobičnije utakmice koja se zbila u beogradskoj Areni, a koja je određivala tko će biti prvak ABA lige za sezonu 2013./14. Finale su tada, pred jedva dvije tisuće gledatelja koji su se izgubili u deset puta većem kapacitetu najveće dvorane u Srbiji, igrali Cibona i Cedevita.
Potpuno neočekivano finale. Posve suludi rasplet, ne samo cijele sezone, nego i tog Final Foura.
- U finalu će igrati Cibona i Cedevita, vidjet ćeš.
To mi je rekao Slobodan Šarenac, reporter RTS-a, na dan polufinala, koji je bio veliki ZG-BG obračun u Beogradu.
Šarenac voli tako podbadati uoči velikih međusobnih utakmica i naravno da nisam tim riječima cijenjenog kolege davao veliki značaj.
Ludi marš na Final Four
Uostalom, bio je to klimaks sezone, koja je, doduše, trebala izgledati iz kuta dva zagrebačka kluba upravo ovako, ali se u međuvremenu mnogo toga po njih krivoga dogodilo. Recimo, Cibona je u jednom trenutku otpustila svoje strance, a Nevena Spahiju, koji je započeo sezone zamijenili su Slaven Rimac i Jurica Golemac, obojica debitanti. Oni su dali momčad u ruke Dariju Šariću kojemu još nije bilo niti 20 godina, a mozak na terenu bio je čudljivi Jerel Blassingame.
Cedevita je, pak, imala na klupi Jasmina Repešu koji je upravo tog ljeta 2014. trebao kao izbornik Hrvatsku na SP-u dovesti do dugo željene medalje, jer je godinu dana ranije u Sloveniji na Eurobasketu dospio do polufinala.
Cedevita je napadala tron u ABA ligi, tražila je Euroligu (išli su te sezone u Euroligu finalisti ABA lige), a Zvezda je zaključila osnovni dio sezone na prvom mjestu s tri pobjede više od Cedevite, četiri pobjede više od Partizana i pet pobjeda više od Cibone, Cibone koja je nakon pobjede nad Szolnokom u Mađarskoj odigrala na ludilo Darija Šarića završnicu sezone i u ludom maršu stigla do Final Foura. Ali, bio je on u Beogradu.
Iz današnje perspektive malo manje mi se sjećanje vraća na to nedjeljno finale, koliko su mi u glavi slike petka i polufinala.
Cibona je igrala dugo i uporno match-up zonu, s kojom se Dejan Radonjić, tadašnji trener Zvezde nikako nije mogao snaći. OK, čarobni su bili Dario Šarić i Jerel Blassingame, a Cibona je slavila 75:70. Cedevita je, pak, stigla do finala, posve sumanuto. Zapravo, Nolan Smith je pogodio tricu sa svoje polovice i sa sirenom kod 79:78 za Partizan. Prije toga je Partizan propustio nemoguće. Imao je napad kod kod plus jedan, a Bogdan Bogdanović, valjda prvi i jedini put u svojoj karijeri odlučio je loptu odluke poput vrućeg krumpira dati u ruke suigraču. I to Milenku Tepiću, čovjeku koji se nije rodio s nekim osobitim šutom i koji je - naravno - promašio. Ostalo je obavio Nolan Smith.
- Mi smo rasterećeni, a takvi smo i vrlo opasni - govorio je Slaven Rimac nakon prolaska u finale.
I kad su u sezoni ostala samo dva hrvatska kluba, ostao je i posve različit scenarij priprema za finale.
- Uzeo sam samo jednu majicu viška. Sad sam već danima u njoj - kazao mi je kapetan Marin Rozić, koji je bio u uvjeren da će Cibona ispasti već u polufinalu i da Vukovi neće u Beogradu biti više od 24 sata.
Susjedski derbi
Cibona je to vrijeme već bila puka sirotinja, koja se, eto dokopala finala - i Eurolige - mimo svih očekivanja i planova. U lobiju hotela svatko je od Vukova bio u svojoj majici, izgledali su poput nekog rock and roll benda, a manje nalik na neki sportski kolektiv, dok je s druge strane od petka do nedjelje, do samog finala u istom hotelu stanovala i disciplinirana vojska.
Cedevita se zvala. U istim trenirkama, obučena od glave do pete, valjda s posebnom robom za svaki objed. Momčad koja je u koloni stizala na doručak, ručak i večeru, momčad koja je djelovala poput vojske pod zapovjedništvom uvijek opreznog Jasmina Repeše.
I razularena banda s druge strane. Koja nije plaćena valjda mjesecima, koja se igra košarke, ali i pokušava svima nauditi.
Naudila je u finalu i Cedeviti, nisu imali zagrebački susjedi nikakve šanse, završilo je 72:59.
Cibona je imala Darija Šarića. Koji je već ranije uzeo sve nagrade, bio je MVP sezone, bio je najbolji mladi igrač sezone. Čekao je još jednu. U finalu je Cedeviti uvalio 23 poena, 11 skokova i sedam asista. Da, bio je MVP i Final Foura.
Negdje u trenucima slavlja, prije nego li će pjevati hrvatske budnice usred Beograda, negdje dok je slavio s hrvatskim stijegom i s trofejom u dvorani, nikada neću zaboraviti, odvukao je novinara na stranu.
- Nitko od onih kojih izlaze na NBA draft ovoga ljeta nije odigrao ovako nešto! Napiši to, molim te...
Jesam. Nije pomoglo, kao niti objava potpisa ugovora s Efesom 24 sata uoči NBA drafta, pa je Dario Šarić umjesto u prvih pet izbora tog NBA drafta 2014. godine završio kao 12. izbor. Ako mene pitate, tu su krenuli svi problemi Darija Šarića s kojima se još danas bori.
Jest, Šarić je bio čudesan tog travnja 2014., ali bila je takva i ta momčad, bilo je takvo i slavlje u Zemunu na kojemu se nedjelja pretvorila u ponedjeljak. Kasnije, tog ponedjeljka Vukovi su se vraćali za Zagreb, a bilo je već popodne kad su izašli iz soba - sjećam se kako se Šarić u dresu pojavio na recepciji hotela i odmah otišao do šanka naručivši novu pivu. I dečkima što će popiti.
Neispunjeno obećanje
Kasnije se stajalo po svim benzinskim crpkama do Zagreba, pa su ih i dočekali na Trgu.
Ivica Lovrić, tada predsjednik kluba, obećao i da će zadržati Šarića i da će Cibona igrati Euroligu koju je izborila, no ništa se od toga nije dogodilo. Cibona je prepustila igranje Eurolige te sezone Zvezdi, upravo onoj Zvezdi koju je sredila na terenu u polufinalu.
Nakon toga Zvezda je unazad posljednjih šest godina postala najutjecajniji klub regije, a Cibona se pretvorila u regionalni otirač na rubu egzistencije. Ili čak ispod nje.
Je li trebalo biti tako, ostaje na svakom od vas za procijeniti. Kako bilo, ovaj beogradski travanj otprije šest godina ostati će najveći uspjeh Cibona od onih Draženovih vremena, od konca osamdesetih, zapravo od finala Kupa kupova u Novom Sadu 1987. godine.
