Velimir Perasović je u Splitu, svakog dana odradi turu šetnje jer još je uvijek u fazi oporavka. Odgađao je neko vrijeme, no nakon što se razišao u prosincu s Baskonijom, Perasović je znao da mora pod nož. O kuku je riječ.
- I taman sam stigao sve napraviti do početka ove krize s koronom. I sve je ispalo fenomenalno, odradio sam i oporavak u Krapinskim Toplicama.
Osim situacije s koronavirusom. Da je netko mogao predvidjeti, da je o tome javno govorio, vjerojatno bi ga strpali u ludnicu.
- Šok je to za sve. U svakom pogledu, tko je mogao predvidjeti da će ovako što dogoditi svijetu, tko je išta ovako mogao pretpostaviti. Dok sam bio na operaciji, počelo se događati u Kini, ali onako negdje smo to krajičkom uha čuli. Onda je moj sin odlazio u Ameriku na Nike Hoops Summit, tu je već bila neka psihoza, ali opet ništa nije bilo specijalno. I odjednom, sjećam se razgovora s jednim prijateljem u Vitoriji, koji mi je kazao, “pazi se, ovo nije šala, mi ne možemo proviriti iz kuće”. Sve je to došlo naglo i sve nas je poharalo, zaustavio se svijet.
Nije mi jasno...
Španjolska, koja je Perasoviću druga domovina, u kojoj je ostavio veliki igrački, a kasnije i trenerski trag, posebno je stradala ovih dana.
- U Vitoriji nije jednostavna situacija, oni su među prvima krenuli u radikalno zatvaranje, primijenili su jako oštre mjere. OK, nije to poput Madrida, koji je puno veći i najteže je stradao, pa se tu brojke ne mogu mjeriti. Najgora je situacijama u bolnicama, koje su prebukirane, bolesni nisu mogli ulaziti u njih. Mnogo toga meni nije jasno. Evo, sada čitam i ispovijest našeg trenera u Švicarskoj, Nikše Bavčevića, koji je prebolio koronavirus, čitam kakve su to muke. U Španjolskoj je zaraženo jako puno ljudi...
U svemu tome sezone se pokušavaju nastaviti, završiti, pa kako Perasović gleda na te želje?
- One lige koje su jako vezane uz sponzorski novac pokušavaju na sve moguće načine odigrati završnice sezone. I čekaju do posljednjeg momenta. Osobno, meni je tu nejasna pozicija ACB lige i Eurolige, jer su oba natjecanja predložila termine završetka sezona koji se preklapaju. I na prvi pogled izgleda mi da je nemoguće pronaći prostor za obje lige. Još neke lige, od onih momčadi koje pune Eurolige namjeravaju se nastaviti poput Turske ili Njemačke. Opet, u dosta tih liga ostaje mjesec srpanj kao onaj u kojemu bi se sve trebalo igrati, a nije mi jasno kako. I stoga, čini mi se, da jedino Euroliga ima neke šanse da se nastavi. Ako će se nešto igrati, igrat će se Euroliga.
Da je kojim slučajem danas trener euroligaša, što bi u ovom trenutku radio Velimir Perasović?
- Svima je isto, svi pokušavaju raditi s kondicijskim trenerima preko videolinkova, u svakodnevnom su kontaktu s igračima. Oni koji su stanju negdje trčati, to mogu. Evo i kod nas u Hrvatskoj su od ponedjeljka krenuli individualni treninzi, ali u dosta zemalja to još nije tako. Opet, kad je riječ o košarci, pitanje je što se tu radi, a kad se i sve otvori, mislim da je minimum od nekih tri tjedna zajedničkog rada do početka natjecanja. U Španjolskoj klubovi nisu dopuštali igračima odlazak, ali pročitao sam da su dva igrača Zaragoze raskinuli ugovore i otišli, neki su otišli bez dozvole...
Bitna je kvaliteta rada
Često se govori da igrači mogu jako puno napredovati ako rade individualno preko ljeta. Koliko oni mogu biti bolji?
- Ovisi o tome što rade, a ovisi i od same kvalitete tog rada. Ako netko samo šutira, jasno je da će popraviti šut, ali i takav samostalni rad, mora biti stručan, organiziran rad. Jer, raditi samo jedan na nula, bez kontakta, nije ono što na kraju dana možeš iskoristiti kao poboljšanje, jer košarka je i tri na tri, četiri na četiri, sve to treba proći u nekom trenažnom procesu da bi sve skupa imalo smisla. Obično se dogodi, kad je neki igrač ozlijeđen, da provede više vremena u teretani dok se oporavlja pa se vrati u fizičkom smislu bolji. Recimo, Toko Šengelia je radio posljednja dva, tri ljeta na šutu, tome je posvetio puno vremena i taj se napredak vidi.
Što je Velimir Perasović, jedan fanatik rada, radio kako bi bio bolji dok je bio igrač i što bi radio u ovoj situaciji?
- Svaki igrač svjestan je svojih nedostataka. Osobno sam znao da mi je potrebna bolja kontrola lopte, da moram popraviti neke tehničke stvari u svojoj igri, da moram bolje izlaziti iz blokova, kao i da bih trebao više vremena posvetiti fizičkoj spremi. Međutim, u moje vrijeme se tome nije pridavala veća pažnja, ja sam se, ajmo tako reći, što se tiče fizičke spreme, samo održavao. Kultura sporta danas je drugačija, mislim da su danas 90 posto fizikalije, a deset posto igračka vještina. Osobno mislim da bi to u najmanju ruku trebalo biti 50 na prema 50, ako ne bi ta igračka vještina trebala biti i važnija od fizikalija. Recimo, ja sam se održavao tijekom ljeta igrajući basket. Došao bih u dvoranu u Splitu i tu je uvijek bilo mlađih igrača s kojima sam mogao igrati na koncu svoje karijere.
Čudno preskakanje
Jedan od njegovih suigrača, čovjek s kojim je osvojio tri klupska naslova prvaka Europe, ali se okitio i svjetskim i europskim zlatom te srebrom s Igara u Barceloni, Toni Kukoč živi u vremenu u kojemu ga se preskače u izboru za Hall of Fame, u kojemu nema objektivno dovoljan tretman u dokumentarcu o Bullsima. Kako na to gleda jedan od onih koji je živio s Kukočem u njegovim velikim danima?
- Evo, baš sam posljednjih dana počeo vrtjeti neke snimke utakmica Jugoplastike, recimo ono zadnje finale s Partizanom, pa neke utakmice reprezentacije iz toga vremena, a vidio sam i neke Tonijeve utakmice iz vremena dok je igrao za Benetton i opet sam ostao pomalo zatečen, iako sam bio dio tih nekih momčadi. Zatečen sam kad shvatim o kakvoj se tu dominaciji radilo! Zašto se Toni preskače, zbog čega je tako, ja stvarno ne znam. OK, u Hall od Fame trebaju biti i Rađa i Divac, sve je to jasno, oni su to zaslužili, ali tu treba biti i Kukoč. Uostalom, on je bio i dio najvećih Bullsa.
Onda je Peras odvrtio film. Na 1990. i na naslov prvaka svijeta Jugoslavije u Buenos Airesu. I on je bio u toj momčadi. Najbolji igrač tog SP-a bio je Toni Kukoč, najbolji strijelac tog SP-a bio je Dražen Petrović.
- Pazite, u to vrijeme, u odnosima u reprezentaciji morate shvatiti kako je Dražen imao ogromnu karizmu, on je bio u tretmanu Boga, bio je nevjerojatan karizmatik koji je uživao veliki status u svlačionici. I nije bilo spora oko toga da u zadnjih pet, šest sekundi akcije lopta odlazi Draženu u ruke, a ostali se rašire, dok Dražen igra jedan na jedan. To je bilo tako. Uvijek. Do 1990. godine, do tog SP-a. Tada sam prvi puta, jer Toni je već imao 22 godine, već je stasao, vidio kako je Dražen dopustio nekome, odnosno ne nekome, nego Toniju da tih zadnjih pet, šest sekundi napada kad treba dati koš, lopta bude kod njega, a da se Dražen i ostali rašire, dok Toni igra jedan na jedan. Meni je taj detalj ostao jako upisan u sjećanje, to je onaj igrački trenutak u kojemu je i karizmatik poput Dražena priznao da je Toni u stanju odlučivati i dok je on tu kraj njega u igri...
Veliki posao Mršića
Dotaknimo se i hrvatske reprezentacije. Trebali smo igrati olimpijske kvalifikacije u Splitu, no sve je pomaknuto za godinu dana, kad će neki naši igrači biti i godinu dana stariji. Posebno se to odnosi na Ukića ili Simona, koji su već u poznijim igračkim godinama...
- Teško je govoriti o tome koliko će nas to poremetiti, jer ja to gledam na ovaj način. Sudeći po onome što vidim iz izjava naših igrača, oni iskazuju nevjerojatnu želju i imaju ogroman motiv, pa s te strane postoje i velike šanse da se te godine ne osjete. S druge strane godine ne praštaju, ali sve ovisi kako će naši igrači raditi, kako će se pripremati u sljedećoj sezoni, važno je i da igraju, da ne sjede na klupi. Ako je tome tako, ta godina dana neće ništa primijetiti. Važna je energija i motiv. Uostalom, i Brazil koji nam je protivnik, ima starije igrače, tu su Huertas, Barbosa, Varejao, i njima će biti godinu dana više. Kažem, vidim da naši igrači imaju velik motiv, a Veljko Mršić je u tom dijelu napravio velik posao, u tom radu izvan terena.
Bojan svjetski Top 30
Na kraju dana, puno toga će ovisiti o najboljem hrvatskom igraču. Bojanu Bogdanoviću je, kad mu je bilo 20, Velimir Perasović u Ciboni razbudio karijeru.
- Jesam li očekivao da će se stvari ovako rasplesti? Pa da mi je netko onda rekao kako će sada Bojan biti među trideset najboljih igrača svijeta, što on danas jest, to ne bih očekivao u ono vrijeme. Ali, kod njega je odmah bila vidljiva nevjerojatna energija, nevjerojatan rad, on je uvijek na svakom treningu išao maksimalno i to ga je dovelo do svega ovoga. Uz prirodne fizičke predispozicije koje ima, od tog fizičkog talenta pa do šuterske moći. Opet, da nije bilo rada, niti ta njegova prirodna fizička snaga i osjećaj za koš, ne bi značili toliko. Nije imao lake formativne igračke godine, s 20 godina bio je u Ciboni praktički na početku, a u moje igračko vrijeme, recimo, s 18 bi te se već prekrižilo ako se nisi nametnuo. On se borio s time i izborio, a neki bi s 20 godina i mentalno i fizički pali. On nije bio takav, od prvog treninga u Ciboni bilo je to svima jasno...