Mirko Novosel košarkaši je bard koji, unatoč tome što je već u 78. godini, još ustaje i liježe s promišljanjem o basketu. Mirko, najtrofejniji naš košarkaški trener, bio je na pet olimpijskih igara, s kojih ima četiri medalje, čime ulazi među četiri trenera na svijetu koji imaju tri ili više medalja na Igrama.
Olimpijski košarkaški turnir u Riju pratit će pomno, za svoju dušu, ali i biti stručni komentator u Sportskim novostima. Uostalom, njegov pulen Aco je izbornik, na kojega je posebno slab.
Ovo su Mirkova sjećanja na sve njegove olimpijske igre...
München 1972.
Jedine moje OI
bez medalje
München su bile moje prve Olimpijske igre, a ja sam bio pomoćni trener Ranku Žeravici u reprezentaciji Jugoslavije. To su mi ujedno bile i jedine Igre na kojima nisam osvojio medalju.
Montreal 1976.
Moje ‘igre’ s JNA bile su teže nego same Igre
U Montrealu smo osvojili srebro. U finalu smo igrali s Amerikancima, i izgubili, očekivano, no nije to najveća priča. Najveća je zapravo bila priča što smo u polufinalu skinuli SSSR, a Ameri su se baš napalili na revanš s Rusima kao osvetu za München gdje su prvi put izgubili na Olimpijskim igrama, i to baš od njih. Mi smo im pokvarili veselje.
Te su Igre bile zapravo veliki problem za nas jer smo morali u kvalifikacije, a ujesen 1975. mi je cijela prva petorka otišla u vojsku: Ćosić, Jelovac, Kapičić, Šolman i Slavnić. Tadašnji su propisi bili takvi da nije bilo igranja dok si u vojsci, nije smjelo biti nikakvih aktivnosti. A ja sam morao naći načina kako pripremiti momčad za te Igre. Na sjednici saveza su mi rekli neka nađem drugu petorku, a ja kažem “koju drugu kada je ovo prva petorka, najjači igrači”.
Otišao sam onda kod Stane Dolanca, tada drugog čovjeka Jugoslavije iza Tita, inače i košarkaškog funkcionera, koji mi je već prije rekao da mu se javim ako nešto trebam.
Iznio sam mu problem, i za dva sata su se pojavila četiri generala kod njega u uredu, među njima i onaj Kadijević kojega kasnije znamo iz Domovinskog rata. Dolanc im je iznio problem, rekao im je da smo dvostruki prvaci Europe i da se spremamo za OI, ali da nam fali pola momčadi jer su u JNA. Čak im je bacio bubu u uho da ih je drug Tito zamolio da se to nekako riješi.
Plan je bio da se prebace svi u Zagreb u vojsku, gdje bih ja oformio vojni tim. Recimo, Ćosić je bio poslan u Sarajevo, u kazneni bataljun za konjevodca. To su mu namjestili iz Zadra jer je bio mormon, pa su ga odmah okvalificirali kao špijuna CIA-e.
Imao sam plan da ih stavimo na Svetice, tamo je bilo mjesta za 11 vojnika koji su održavali taj sportski kompleks, a nisu zapravo radili ništa. No tu mi je predsjednik Saveza fizičke kulture Hamdija Pozderac poremetio planove jer je izašao intervju s njim u tadašnjoj Borbi, novinama koje su čitali oficiri, a dogovor je bio da se o tome ne smije izlaziti u javnost. Pozderac se pohvalio kako armija pomaže košarkašima. Ipak sam ih nekako uspio skupiti, uzeo sam im sobe u hotelu Panorama u Zagrebu i samo su se morali javljati ujutro u vojarnu i onda na trening. Formirao sam vojni tim, stalno smo igrali po mjestima oko Zagreba i sve je funkcioniralo super. Čak mi je i Moka Slavnić rekao tada da mu je bolje u vojsci nego u Zvezdi za koju je tada igrao. U petom mjesecu su bile europske kvalifikacije u Edinburgu, a otamo je išao samo prvi. Italija je tada imala sjajnu momčad, i prvi sam put napravio nešto što inače nisam običavao. Srce hoće pobjedu, a glava kaže da je bolje izgubiti, jer su dva tjedna prije Montreala bile još jedne, dodatne kvalifikacije u Hamiltonu, odakle su otišle tri momčadi na OI. Zato sam malo bezveze mijenjao igrače u Škotskoj i tu smo izgubili u finalu, ali smo zato bez problema prošli u Hamiltonu. A i trebalo mi je to jer smo cijelo ljeto onda imali što raditi, jer da smo se ranije kvalificirali, ne znam što bismo radili zbog vojske s njima.
Moskva 1980.
Gomeljski mi je
nudio 50 medalja za moskovsko zlato
U Moskvi 1980. smo bili u tandemu Žeravica i ja. Godinu prije su bile Mediteranske igre u Splitu, a Dolanc je bio ponovno glavni u organizaciji. Iako smo došli u Split kao svjetski prvaci, izgubili smo finale od Grka. Nakon toga me Dolanc zvao u Beograd u svoj ured, a kada sam došao, tamo su već bili Radomir Šaper, Stanko Žeravica i Bora Stanković. Sastanak je trajao 32 minute, a od toga je 30 minuta Dolanc urlikao na nas tako da smo svi bili napola pod stolom. Grmio je da je to najveća sramota, da on mora dijeliti zlatne medalje Grcima. Mislio sam da će nas baciti na Goli otok, tako je izgledalo. Onda je u 31. minuti pokazao na mene i Ranka i rekao da vodimo repku dogodine na OI. Ja sam bio tada trener Cibone, a bio je propis da klupski trener ne može voditi reprezentaciju, ali je Dolanc odvratio da to nema veze. Ranko i ja smo osvojili zlato u Moskvi, što je bila velika stvar. Tada su Amerikanci bojkotirali Igre pa su Rusi sve napravili da osvoje košarkaško zlato, to je bilo gotovo rezervirano za njih. Napravili su stadion za 45.000 ljudi, Sergej Bjelov je palio olimpijski baklju... Tukli smo ih u polufinalu, Italiju u finalu, i to je bila senzacija. Tadašnji njihov izbornik Gomeljski, moj prijatelj, kasnije mi je plačnim glasom nudio 50 drugih medalja za tu jednu košarkašku.
Los Angeles 1984.
Zapravo sam uigravao petorku Cibone
Na OI u Los Angelesu bio je bojkot SSSR-a, i tada sam isto bio trener Cibone. Naime imali smo 1983. debakl na EP-u u Nantesu kada su Talijani bili prvi, a mi ne znam uopće koji, šesti, sedmi. Pino Giergia je to vodio... U Los Angeles smo bili srećom direktno kvalificirani kao zlatni iz Moskve. Iz saveza su me zvali i odlučili da budem ponovno trener reprezentacije. Odgovaralo mi je zapravo, jer sam tada dovršavao posao s Draženom pa mi je bilo super imati i klupsku petorku na pripremama reprezentacije, da ih uigravam. Duda Ivković mi je bio pomoćni trener, a petorka je Dražen, Aco, Knego, Nakić i Branko Vukičević. Tamo smo osvojili broncu, iako je to bila smjena generacija, Dalipagić je odlazio, Dražen dolazio. U polufinalu smo skinuli Italiju, europskog prvaka.
Seoul 1988.
Nije mi se dalo ići
U Seoulu je Duda Ivković bio izbornik, a ja sam vodio tadašnji jugoslavenski stručni savjet. I tamo smo uzeli medalju, no bez mene, jer mi se nije dalo ići.
Barcelona 1992.
Nisam vodio, ali sam sve organizirao
U Murciji i Zaragozi su bile kvalifikacije, a mi dotad još nismo imali međunarodno priznanje kao država. Počeli smo tu akciju i u 62 dana je uspješno završili. Ponajviše zahvaljujući Daveu Gavittu, tada prvom čovjeku svjetske i američke košarke, i mom velikom prijatelju. U prosincu 1991. bio je sastanak FIBA-e u Springfieldu, ja sam već prije toga zamolio i Boru Stankovića za pomoć, a on se pokazao kao izrazito blagonaklon prema nama. Naime kvalifikacije u Španjolskoj bile su zakazane za 15. prosinca, a nama je falilo priznanje. Bila je neka pretpostavka da će se to dogoditi 15. siječnja. Španjolci su nerado pristali na odgodu ždrijeba, no ipak se on prebacio na 19. siječnja, pa smo dobili praktički 34 dana. Tada je Europska unija imala 12 članica, i bilo nam je potrebno priznanje jakih europskih zemalja, Italije, Francuske, Njemačke... Srećom smo dobili međunarodno priznanje tog 15. siječnja i odmah sam zvao Gavitta u SAD i on je poslao pismo u MOK kakvo vjerojatno sami ne bismo nikada mogli napisati. Tražio je da se Hrvatskoj omoguće kvalifikacije jer je to i njima u interesu s obzirom na to da su oformili Dream Team, najjaču reprezentaciju ikada, sa 11 NBA igrača, i žele dostojnog protivnika. I predsjednik MOK-a Samaranch je bio na našoj strani, tako da su sve prepreke otklonjene i mi smo 19. siječnja ušli u ždrijeb. Ja sam tada čak inzistirao i na Sloveniji.
U Barceloni znamo kako je bilo, veličanstveno, no da nije bilo Gavitta, Stankovića, Samaracha i Saporte, mi nikada ne bismo bili u Barceloni. Bio sam tada direktor reprezentacije, odredio Peru Skansija za izbornika, a Acu Petrovića kao pomoćnika. Ja sam preuzeo sve ostale organizacijske poslove, i sve je funkcionralo na najbolji mogući način.