Navijamo da ova priča u 2009. godini završi sretno. Ako je netko istinski zaslužio da mu dragi Bog podari sreću, onda je to Kamerunac Mathias Chago (25). Prije šest godina iz Kameruna je stigao u Hrvatsku u potrazi za novim životom. Igrao je za selekciju Kameruna U-19, to je bila viza za Europu. Tri godine igrao je u osječkom Metalcu, a 2005. godine stigao je u Dinamo.
-
U šest godina koliko sam u Hrvatskoj, nikad nisam u kontinuitetu bio zdrav 12 mjeseci! Možete li to vjerovati?
Teška sudbina za svakoga, a pogotovo za nogometaša koji je iz siromašne Afrike krenuo po afirmaciju. Osim toga obećao je pomagati obitelji koja je ostala u toj zemlji, dobro je znao s koliko nade su ga ispratili na dalek put. Kad je iz Metalca, zahvaljujući menadžeru Bori Ivkoviću, došao u plavi klub, u Kamerun je poslao pismo: “Snovi su mi se počeli ostvarivati.” Nažalost, samo nakratko.
-
Prvih šest mjeseci u Dinamu sve je bilo u najboljem redu. Onda sam otišao na odmor u Kamerun, kad sam se vratio, osjetio sam nekakav bol u preponama. Nakon toga pojavio se i bol u trbušnom zidu. Ništa strašno, ništa neizdrživo, ali bol je bila prisutna, onako dosadna, stalna... Mislio sam da se ne radi o nekakvoj težoj ozljedi, Dinamovi liječnici su mi kazali da odradim terapiju od mjesec dana, da će sve biti u najboljem redu.
Nažalost, nije bilo. Stigle su i ljetne pripreme za sezonu 2006/07. Dinamo se otisnuo u Švicarsku. Igrali su Modri pripremne utakmice, Chago ih je odigrao tri, a nakon one s Auxerreom, opet je osjetio bolove. Međutim, niti tada nije zamišljao da će sve tako loše krenuti, da je prst sudbine okrenut prema dolje.
-
Sjećam se dobro, završila je utakmica s Baselom, nakon nje prvi put sam osjetio užasne bolove. Više se nije dalo izdržati. Liječnici su odlučili da se moram vratiti u Zagreb te otići na operaciju.
Rekli su mi da ću se nakon operacije za četiri tjedna vratiti na travnjak. Na moju veliku žalost, stvari nisu išle onako kako su oni predvidjeli. Sve se zakompliciralo. Umjesto predviđenih mjesec dana, pauzirao sam devet mjesec Jedne večeri pokucao sam na vrata sobe Zorana Mamića. Rekao sam mu da više ne mogu izdržati, da mi ne pomažu nikakve terapije. Onda je preda mnom nazvao somatopeda Stanislava Peharca. Tri mjeseca nakon toga razgovora Zorana Mamića i Stanislava Peharca, otišao sam u Pulu. Ostao sam dva mjeseca, hvala Bogu, tamo sam se konačno izliječio.
Vratio se treninzima, igrao je i neke utakmice, ali ne previše, povratak nakon takvih stanki uvijek je mukotrpan.
-
Više nije bilo bolova u trbušnom zidu i preponama, ali sam u prosincu prošle godine počeo osjećati bol u listu lijeve noge. Liječnici su mi kazali da moram napraviti još neke pretrage, ja sam ponovno otišao u Pulu kod doktora Peharca, radio sam neke vježbe i izliječio se. Opet sam se vratio.
Pred Chagom su nove Dinamove pripreme u Turskoj. Prolazi li mu kroz glavu: hoću li se opet ozlijediti?
-
Ne, uopće ne razmišljam o tome. Izbacio sam te misli. One ne postoje, nema ih. Ovo što mi se dosad dogodilo pripisujem sudbini, valjda je to tako moralo biti. Jedino nisam, nisam trebao imati onu stanku od devet mjeseci.
Chago trenira po programu Miljenka Raka, a radi i s Davorom Pavlovom. Zanimljivo, bez obzira na Chagine ozljede, u Dinamu nikad nisu postavljali pitanje njegova ostanka u plavoj svlačionici. Isto tako, niti mediji nikad nisu tehnicirali s njegovim imenom, Kako objašnjava takvu zaštićenost, takav odličan status?
-
Ljudi iz Uprave, navijači i mediji su ne uvijek podržavali i na tome sam im beskrajno zahvalan. Moram naglasiti da je ova Uprava Dinama za mene napravila pravo čudo! Bio sam ozljeđen godinu i pol, nije se znalo što će biti sa mnom, vjerojatno bi me svatko drugi gurnuo niza stube. Ali oni su me zadržali, nikad nisu spomenuli da mogu otići, vjeruju u mene, a to je velika, velika stvar. Dokazuje da me klub poštuje, te da u njemu rade ljudi koji imaju goleme moralne vrijednosti. Takve je teško naći u ovim vremenima.