Dinamo je je klub nevjerojatnih pogrešaka, krivih procjena, velikih previda, u kojemu su uvijek bili važniji predsjednici, počasni predsjednici, treneri i direktori nego nogometaši i navijači. Tako je bilo nekada, tako je i danas...
Davne, 1965. godine Dinamo je igrao utakmicu protiv nekog talijanskog kluba, ne sjećam mu se imena, ali se sjećam da je Vlatko Marković, iznerviran provokatorskim ponašanjem talijanskog igrača, “Digiću” nabio - vritnjak. Nakon utakmice prišao mu je predsjednik Ivan Šibl i rekao:
"Markoviću, morate se ispričati!"
"Ne dolazi u obzir", tvrdoglavio je Bosanac.
"Ako se ne želite ispričati, morate otići iz kluba", rekao je Šibl.
"Razumem, generale”, salutirao je Marković i napustio Dinamo. Šiblu nije bilo važno što je Marković bio reprezentativac i jedan od najboljih igrača, važan je bio njegov, predsjednički autoritet.
Samo jednom je u ratu između maksimirskih šefova i igrača, pobijedio igrač. Rudi Belin je 1967. godine trebao potpisati novi ugovor, mislim da se radilo o vrtoglavih 36 milijuna dinara, ali se trener Branko Zebec, zgrožen visinom novčanog iznosa, suprotstavio ugovoru. I ovaj put je u naslovnoj ulozi bio Ivan Šibl i presudio je u korist Belina, a Branko Zebec zbog toga nije vodio Dinamo u finalu Kupa velesajamskih gradova.
Redovito su najtalentiraniji igrači morali napuštati klub, ako nisu bili savitljive kičme. Rajko Janjanin, Robert Prosinečki, Niko Kranjčar, Andrej Kramarić, a sada i Ante Ćorić, posljednji razmetni Dinamov sin.
I dok Vlatko Marković na duši ima samo Rajka Janjanina, Ćiro Blažević ima poduži popis žrtava, iako je rekorder Zdravko Mamić. Ćiro se odrekao Tome Ivkovića, Bore Cvetkovića, Roberta Prosinečkog, Milivoja Bračuna, Željka Pakasina, Igora Cvitanovića je potjerao iz reprezentacije. Branko Zebec nije želio zadržati Stjepana Deverića zbog “pišljivih” 80.000 njemačkih maraka, a istovremeno je u Dinamo doveo Ranka Stojića, Jasmina Džeku, Mirka Lulića, Mihajla Petrovića, Ivana Cvjetkovića, Miralema Zjaju...
Zlatko Canjuga je nemilosrdno “giljotinirao” trenere, Zlatka Kranjčara i Velimira Zajeca, a “biser nad biserima” je bila smjena Osvalda Ardilesa, jer je, zamislite, u Maksimiru izgubio 1-2 od Manchester Uniteda...
Sjećam se kako su nogometaše i trenere mijenjali komiteti, narodni heroji, a zatim i ured predsjednika RH, ali, najviše je otkaza potpisao Zdravko Mamić. Otjerao je Niku Kranjčara, Ivana Tomečaka, Andreja Kramarića, upropastio je Antu Rukavinu, zbog njegove čvrste ruke iz Maksimira je pobjegao Zvonimir Soldo, otjeran je i Velimir Zajec, a i Vahid Halilhodžić, trener svjetskih kapaciteta, vidio je da tu za njega nema kruha. Zbog njega ni radikalna grupa BBB-a ne dolazi na stadion, a najnovija žrtva je Ante Ćorić, koji je tražio samo malo više poštovanja i koju minutu više. Nije dobio ni jedno ni drugo, iako se u TV prijenosu Dinamo - Istra komentator Ivan Blažičko svojski upinjao da objasni kako je Ćorić zapravo “rekorder po broju nastupa” i potpuno je nejasno zašto “razmaženo derište štrajka”. Ako se ne varam, na četiri utakmice Lige prvaka Ćorić je igrao 19 minuta. Nije uračunata sudačka nadoknada...