Onog trenutka kad je trener Dinama postao Nikola Jurčević, znalo se tko će mu biti pomoćnik. Izbor je bio Fabijan Komljenović (50), trener koji je gotovo kompletnu trenersku karijeru proveo u Dinamu. Koma, kako ga zovu prijatelji, zapravo je na neki način zaštitni znak Modrih. Sretali smo ga stalno svih tih godina u Maksimiru, a uvijek, baš uvijek je bio raspoložen za bilo kakve razgovore, druženja... Jedan je od onih ljudi koji vam odmah uđu pod kožu, jer jednostavno isijava pozitivnu energiju. Ako ste loše volje i sretnete Komu, vjerujte, smiješak će vam se navući na lice.
Domaći je dečko, odrastao je u zagrebačkom kvartu Dubrava. U plavi klub stigao je s osam godina, prošao je sve mlade selekcije, skupa sa Zvonimirom Bobanom, Robertom Prosinečkim... A upravo je po svemu sličan Velikom Žutom.
Ništa od prave šanse
Naime, on je 1989. poput Prosinečkog na neki način - potjeran iz Dinama.
- Morao sam te 1989. godine otići iz Dinama. Bio sam veliki potencijal, da ne ispadne neskromno, možda čak i veći od Žutoga i Bobana. Tako su tada mnogi govorili. Nisam dobio pravu šansu. Makar, teško je tada bilo zaigrati u Dinamu. Dolazili su tada Radmilo Mihajlović, Haris Škoro... Bio je tu Marko Mlinarić, Stjepan Deverić... Sve su to bili vrhunski igrači. Nije se bilo lako nametnuti. Ista stvar se dogodila s Robertom Prosinečkim. Neke odluke kluba su bile takve. Naime, tada Dinamo nije baš računao na mlade igrače, za razliku od vremena sadašnjeg kad je sasvim druga priča. Sumnjali su u klubu u Prosinečkog i mene. Tada je Robi otišao u Crvenu zvezdu, a ja sam otišao u Rijeku. I vidite, obojica smo izvan Dinama napravili karijere - priča nam Komljenović.
Na Kantridi su ga zvali “riječki Caniggia” jer je izgledom i igrom podsjećao na poznatog argentinskog nogometaša Claudija Caniggiu. No odlazak Komljenovića u Rijeku skupo je koštao Dinamo. U travnju 1990. godine zabio je pogodak Dinamu koji im je zatvorio snove o naslovu prvaka Jugoslavije. Davor Šuker zabio je za 1:0, ali samo nekoliko minuta kasnije Komljenović je izjednačio! Pravilo je tada nalagalo da se nakon neodlučenog rezultata izvode “penali”, a Dinamo je - izgubio! Komljenović je zabio i “penal”. Boban i Shalla su promašili i modri san o naslovu je bio gotov. Nakon gubitka tih presudnih bodova, Modri su potonuli i naslov je osvojila Zvezda!
- Dinamu je tada trebala pobjeda. Da su pobijedili Rijeku, vjerojatno bi tada bili prvaci i povijest bi se drukčije pisala. Crvena zvezda ne bi kasnije osvojila naslov prvaka Europe, jer bi Dinamo igrao Kup prvaka. Nažalost, možda je i Dinamo mogao postati prvak Europe. Jer nije bio ništa slabiji od Zvezde. No, eto, igrom sudbine, ja, najveći dinamovac svojim sam im pogotkom oduzeo naslov, a možda i juriš na naslov prvaka Europe.
Nisam osvetoljubiv tip
“Osveta” Dinamu baš je bila gruba, zar ne?
- Ne, nisam ja osvetoljubiv tip, ali igrao sam za Rijeku, normalno da sam želio zabiti. Zanimljivo, prije te utakmice, također sam igrao protiv Dinama i zabio sam Dinamu tri komada, bio je to moj hat-trick u pobjedi na Kantridi s 3:0! Nego, evo vam još jedna zanimljivost s te utakmice koja je Dinamu zatvorila put prema naslovu. U momčadi Rijeke skupa sa mnom je igrao Rade Vešović, otac bivšeg igrača Rijeke Marka! On je također zabio Dinamu u raspucavanju jedanaesteraca. Rade je bio jako dobar vezni igrač. Sjećam se tada, ja sam igrao “sedmicu”, Rade “osmicu”, “devetka” je bio Beširević, “desetka” Fadil Muriqi, a “jedanaesticu” je igrao Zoran Vujčić. Tonči Gabrić je bio na vratima... Rijeka je tada bila jaka. Tada se znalo prvih jedanaest, svi navijači u znali udarnu postavu svih klubova napamet. Možda je bila jedna zamjena... Sad su neka druga vremena.
Nego, kad smo već spominjali vezu Prosinečkog i Komljenovića, evo još jedne zanimljive crtice.
- Kad je Žuti izabran za trenera Crvene zvezde, želio je da mu ja budem pomoćnik. Međutim, oni u Beogradu nisu htjeli da Prosinečkom Hrvat bude asistent! Dosta im je bilo da im je Hrvat glavni trener. Tako da nisam otišao sa Žutim u Zvezdu...
S Nikolom Jurčevićem koji ga je izabrao za svog pomoćnika je uvijek bio veliki prijatelj.
- S Jurom sam igrao u reprezentaciji Hrvatske, a prije toga u Dinamu u nogometnoj školi.
Uz Komljenovića je vezana još jedna zanimljivost, zapravo povijesni podatak. Koma je zabio prvi pogodak za Hrvatsku na gostujućem terenu! Zbilo se to protiv Slovenije u Murskoj Soboti.
- Ha, a znate umjesto koga sam ušao na toj utakmici protiv Slovenije? Umjesto Nikole Jurčevića! Na početku drugog poluvremena. Inače, sigurno se sjećate da je prvi domaći pogodak za Hrvatsku zabio Aljoša Asanović protiv SAD-a u Zagrebu, nakon toga smo igrali s Rumunjskom, a onda smo otišli na prvo gostovanje u Sloveniju i tamo sam, eto, zabio prvi gostujući pogodak za Hrvatsku. Asistirao mi je Zvone Boban.
Nepoznati motivi
Međutim, to mu je bio prvi i posljednji pogodak za Hrvatsku. Nakon toga više ga nitko nikad nije pozvao u nacionalnu selekciju.
- Nažalost, nakon te velike sreće i pogotka, više nisam dobio poziv. Izbornik je bio Stanko Poklepović i nije me zvao. Nakon te utakmice gdje sam zabio i dobro odigrao, nisam otišao na turneju u Australiju. Bilo mi je to neshvatljivo, jer sam prije toga u bivšoj državi bio među deset top igrača. Poklepović me nije zvao, jer je pozvao neke igrače iz Hajduka. A kasnije, kad sam otišao u Schalke i Genk, opet nisam dobivao pozive, nije me zvao ni Ćiro Blažević. Recimo, Slaven Bilić je igrao u Karlsruheu, a bio je pozivan, a ja koji sam igrao u boljem klubu, u Schalkeu, nisam. U tim trenucima mi je bilo jako teško. Jer, ako sam bio kapetan Genka, zar me nitko nije mogao doći barem pogledati? Ili pozvati na neku akciju reprezentacije? Nikad nisam saznao razloge i motive nepozivanja za reprezentaciju.
Jako je sretan na novom poslu u Dinamu.
- Veliko mi je zadovoljstvo i čast što sam pomoćnik Nikoli Jurčeviću. Pravi je užitak raditi s Nikolom, jer on je trener od velikog znanja, velikog iskustva, radio je u velikim klubovima. Uostalom, što ja imam pričati o njemu, sve se zna. Osim toga pravi je užitak i čast uopće biti u Dinamu, u ovom stožeru, pomagati takvom stručnjaku. Sreća da mogu raditi u takvom okruženju je zaista nemjerljiva. Radim u velikom klubu i s velikim ljudima. Što treba više!? Također, sretan sam što sam 12 godina u sustavu plavog kluba, jednom od najboljih u Europi. Isto zadovoljstvo je raditi u prvoj momčadi i nogometnoj školi. Ovdje se može izvrsno raditi i napredovati. Lijepo je što ljudi u Dinamu misle na mene! Kao čovjeku i kao treneru. Zato mojoj sreći nema kraja. Najsretniji sam što sam u Dinamu, ipak sam ja zagrebačko dijete..
Kazao je za kraj još nešto...
- Stigao sam u Dinamo s osam godina. Doveo me Rudo Belin, trenirali su me kao mladog igrača Miro Cvenk, Zdenko Kobeščak, Ivo Šušak, Čedo Jovićević, pokojni Đalma Marković i Rudolf Cvek... Sve vrhunski treneri. Oni su me izgradili kao igrača. Sve su to legende kojima sam neizmjerno zahvalan. Kasnije su me trenirali Tomislav Ivić, Ćiro Blažević... Radio sam zaista s veliki stručnjacima, velikim trenerskim imenima. Zahvalan sam im.