Kada je u ljeto 2011. godine jedna mala Iva iz Garešnice s ocem stigla na Poljud pogledati prijateljsku utakmicu Hajduka i Barcelone, nije mogla ni sanjati da će jednoga dana živjeti u Splitu, raditi baš u Hajduku, igrati Ligu prvaka i biti hrvatska reprezentativka!
No upravo je to njezina stvarnost danas. Riječ je o Ivi Bukač (24), nogometašici hrvatskog prvaka ŽNK Split koja, kad ne naganja loptu na travnjaku i ne zabija golove izravno iz kornera, poslužuje Hajdukove igrače u klupskom restoranu. Živi najljepše dane života.
– Ovdje imam sve, tu sam već pet godina. Nema Splita do Splita! – smije se.
– Imam dobar posao, lijepo mi je u klubu i ne bih ništa mijenjala. Ako se nešto otvori u inozemstvu, mogu probati, ali zasad sam zadovoljna i s ovime što imam – govori Iva koja igra na poziciji lijevog beka za Slobodnu dalmaciju.
Pod većom medijskom pozornošću našla se krajem prošle sezone kada je u tjedan dana dvaput zabila – iz kornera!
Prvo u završnom kolu prvenstva na gostovanju u Osijeku u izravnom okršaju s istoimenim domaćinom. Iva je pogodila za konačnih 3:3 čime je potvrdila prvi naslov Splita. Sedam dana kasnije na finalu Kupa u Krapini protiv istog suparnika opet je pogodila iz kuta. Tada je to bio jedini gol na utakmici deset minuta prije kraja. Eto, ima i ŽNK Split svog Baku Sliškovića!
– Haha, ma dobro, ali zabile su u Osijeku još Dulčić i Bošnjak. Sve smo zaslužne. Ne volim se isticati.
U redu, ali ipak je neobično.
– Pa je, a došlo je to iz zezancije. Dugo nismo zabijale iz kornera pa sam rekla suigračicama da nastave skakati, a ja ću gađati ravno u gol, haha. Osim ta dva, zabila sam još 3-4 gola iz kornera, uglavnom u mlađim uzrastima.
Znači nije slučajnost?
– Uvijek ciljam da lopta padne između jedanaesterca i peterca, ali da ne bude neka “svijeća”. Nekad se zalomi malo jači felš pa uđe. Nije baš da uvijek gađam iako sam nekad znala to vježbati na treninzima. Ova dva zadnja gola ne mogu objasniti, baš se potrefilo!
I dobro da se potrefilo jer je naslov prvakinja Hrvatske Split odveo u ukrajinski Harkiv na kvalifikacijski turnir Lige prvaka. Premijerni nastup u Europi. Splićanke su u teškoj skupini izgubile od domaćina Žitlobuda-1 (3:2) iako su vodile 2:1 do 90. minute, zatim od Minska 2:1, a pobijedile su Bettembourg iz Luksemburga 7:2.
Iva je kao tinejdžerica već bila osjetila Ligu prvaka s Osijekom, ali je tada igrala sporednu ulogu, dok je u Splitu standardna u prvih 11.
– Zadovoljna sam kako smo igrale, ali ostaje žal zbog ispadanja. Tek smo sad svjesni koliko smo mogli napraviti da nismo sve prokockali u finišu prve utakmice. Realno su Minsk i Harkiv iskusniji od nas i više ulažu, ali su ostali šokirani našim otporom. Sve u svemu jedno lijepo iskustvo.
Također ističe kako se dupla kruna s Osijekom ne može usporediti s ovom u Splitu.
– Tu se osjećam kao doma. Zavoljela sam klub, grad i predsjednicu Vinku Fabjanac. Drugačije je, više emocija.
Osjećaji koje je proživjela ispunili su očekivanja koja je imala kad je prije pet godina stigla u Split iz zagrebačkog Agrama.
– Split je imao velike ambicije i bilo je pitanje vremena kad će sva ulaganja i trud doći na naplatu. Dolaskom Alena Moharića za sportskog direktora sve je otišlo na višu razinu, a i trener Božidar Miletić je pravi profesionalac koji je podigao kvalitetu treninga. Onda ti dođe i poziv za reprezentaciju (op.a. u lipnju ove godine) pa vidiš da netko cijeni tvoj rad.
Kako vidimo, život joj se podosta promijenio, a i ženski se nogomet sve više prati.
– Bolje je nego prije, ali još nije to prava razina. Većina ljudi do prije koji mjesec nije ni znala da postoji ženski nogomet u Splitu. Sad su upućeniji, priđu ti, čestitaju. To ti znači.
Ali i dalje fali – publika.
– U Osijeku ih je bilo 1500, navijanje, baklje... Nije tišina kao kod nas doma. Treba nam jača liga jer jedino tako možemo napredovati.
I dok tema o nedovoljno konkurentnoj ligi i svakodnevnim problemima ženskog nogometa u Hrvatskoj malo rastuži Ivu, priča o njezinu dolasku u Split uvijek joj izmami osmijeh na lice.
– Nakon utakmice mog Agrama u Splitu protiv Marjana predsjednica Vinka prijeđe autom iz druge trake, zakoči i kaže mom treneru da će me ukrasti!
U tome je dovitljiva Fabjanac i uspjela.
– Nešto kasnije Split je igrao finale Kupa s Osijekom u Zagrebu i ja sam bila na tribinama. Vinka mi je prišla i pozvala me u Split, ali je nisam shvaćala ozbiljno. Par dana poslije me nazvala, našli smo se u Splitu i tu sam ostala.
Čim je stigla, Bukač je zaradila i nadimak.
– “Mini”. Jer sam mala, 158 cm.
U Splitu uživa, ali ipak se rado vrati u svoj rodni kraj u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. U selo, kako ga odmilja zove, iako Garešnica ima status grada.
– Baka mi je na selu pa sam kao mala više vremena provodila kod nje. Uvijek bih naganjala loptu po dvoru. Inače sam rijetko doma pa maksimalno koristim to vrijeme.
Ivin tata Alen bio je nogometaš pa se tako i ona zaljubila u loptu kada bi je vodio sa sobom na treninge u lokalni NK Garić. Mama baš i nije bila oduševljena, ali se sve promijenilo jednoga dana kada je Iva imala devet godina.
– Dobila sam poziv za jedan turnir i rekla svojima da se idem van igrati, a ustvari sam uzela bicikl i otišla na turnir. Bila sam jedina cura tamo i vratila se s medaljom. Tada su roditelji vidjeli da me treba pustiti u nogomet.
A drugi se ključan trenutak dogodio s 13 godina.
– U Grubišnom Polju formirao se ženski tim za turnir u Lepoglavi, pa su i mene pozvali. Otišla sam, bila najbolji strijelac i igrač. Tu me primijetio Agram i tako je krenulo. Da me tad roditelji nisu pustili, vjerojatno ne bih bila sad tu s vama.
Još za vrijeme srednje škole Iva je igrala za Osijek, da bi se nakon mature godinu dana preselila u Zagreb kako bi se pridružila Agramu. Nakon toga krenula je njezina priča sa Splitom, u kojem je upisala kondicijsku pripremu na Kineziološkom fakultetu. Na drugoj je godini.
– Teško je studirati uz posao i treninge, ali moram osigurati diplomu jer neću vječno igrati nogomet.
Iako se Garešnica nalazi svega stotinjak kilometara od Zagreba, Iva i cijela njezina obitelj navijaju za Hajduk. Još dok nije ni došla u Split, prilikom ljetovanja na Braču redovito bi odlazila na utakmice Hajduka. A sada je, eto, zaposlena u klupskom restoranu.
– Prvo sam radila šest mjeseci kao zamjena, onda neko vrijeme nisam i sada sam tu dvije godine u kontinuitetu.
I kolege su ponosne na njezine uspjehe sa Splitom.
– Šef kuhinje Dragan Šimić isprintao je sliku mene s peharom i nalijepio je na pano. Čestitali su mi treneri, igrači, prvi Juranović koji svaki dan dođe prije obroka popričati s nama. Svi su mi oni podrška i drago im je zbog mene. Super mi je s njima, uvijek je neka zezancija. Zahvalna sam kolegama, šefu Nikoli Martiniću što mi izlaze u susret kad trebam mijenjati smjene zbog obveza sa Splitom.
A što hajdukovci vole jesti?
– Najviše se vesele teletini s krumpirima te manistri “carbonara”. Normalni su momci i nekad nemam osjećaj da su nogometaši koji vrijede milijune.
Split je Ivi Bukač u ovih pet godina toliko prirastao srcu da će u njemu ostati živjeti i nakon nogometne karijere.
– Uvijek ću ja biti mala iz Garešnice, ali Split je stvoren za mene. “Pomalo ćemo, nema priše”. To je moj život.