Nikad u Hrvatskoj ni na jednoj nogometnoj utakmici nije prodano toliko ulaznica kao 1973.!

U Zagrebu živi, ili bolje rečeno - vegetira jedan nogometni klub, na zadnjoj je, bezizlaznoj poziciji. Prije dva tjedna na stadionu u Kranjčevićevoj igrao je, i izgubio od NK Osijek (0-1), a blagajnik je registrirao da je prodano - 16 ulaznica. To je današnja stvarnost NK Zagreb, kluba koji je ne tako davno bio hrvatskim prvakom. Ista dva kluba, kao drugoligaši, 19. srpnja 1973. godine igrali su u Maksimiru meč za ulazak u prvu ligu, na stadionu u Maksimiru pred 64.168 gledatelja. Nikada u Hrvatskoj ni na jednoj nogometnoj utakmici nije prodano toliko ulaznica, i danas je to rekordna posjeta. Niti epski sudari Dinama i Hajduka nikada nisu dosegnuli takvu gledanost. Uostalom, kao što nikada nije prodano manje ulaznica (16) od utakmice Zagreb - Osijek.

Te dvije epohe dva ista kluba govore o sjaju i bijedi hrvatskog nogometa, o hrvatskoj nogometnoj laži, u kojoj živimo već godinama. U subotu je nogometni vrh bio u Gradu svjetlosti, gdje je Hrvatska označena kao jedna od najboljih europskih reprezentacija, a dan kasnije u Osijeku sudar domaćeg kluba i Dinama gledalo je 1677 ljudi. Apsurd, jer je u istom gradu, u susjedstvu, malonogometnu utakmicu između Hrvatske i Azerbajdžana gledalo 3000 ljudi.

Jedan klub, a o NK Zagreb je riječ, koji je nekada bio gradskim simbolom, danas je pao na najniže grane. Osnovan je davne 1905. godine, kada se nogomet u Zagrebu još zvao “udaranje kruglje nogom”, danas je pred gašenjem. Iako su iz toga kluba u Maksimir došli Milan Badelj, Mario Mandžukić, Ivica Olić, a tu je počeo i Ante Ćorić, iako se Hajduk iz Kranjčevićeve okoristio Bernardom Vukasom, Dragom Rukljačem i Josipom Čopom, iako je tu smisao života našao Dražan Jerković, iako je tu 1973. godine igrala najzagrebačkija momčad, taj klub se gasi. I to u času kada Vicente del Bosque govori o hrvatskoj reprezentaciji kao jednoj od najboljih u Europi. U njoj je i nešto Zagrebovih igrača, a Dražen Medić upravo gasi svjetlo i stavlja ključ u bravu.

U zemlji, koja je 1996. bila peta u Europi, a dvije godine kasnije i treća na svijetu, prvoligašku utakmicu gleda 16 ljudi. U toj istoj zemlji, Bayern na Maksimiru gleda 19.655 ljudi (od čega 5000 Bayernovih navijača), Arsenal 17.840, a Olympiacos 13.678 ljubitelja nogometa. Kada zbrojimo, ukupno manje nego što je gledalo Zagreb - Osijek 1973. Zagreb se zasitio nogometa, uništili su ga vizionari, iluzionisti i profiteri, a i vremena su drukčija, svake večeri vam televizije nude svjetski vrijedne utakmice. A i tko će na Maksimir, kada nakon tekme morate hlače odnijeti u kemijsku...

Nevjerojatno je kako uništavamo naše nogometne heroje. Gledam Dinamove i Osijekove nogometaše kako se vuku po magli i onda eksplodira talent Marka Pjace, koji je četiri dana ranije, protiv Bayerna, sjedio na klupi. I taj Pjaca je odigrao nešto što svakako više vrijedi od 7,5, koliko su mu dali neki “smiješni” novinari, jer, njegov prodor je bio potez godine. Što bi trebao odigrati za osmicu? U kazneni prostor je ušao Messijevom fintom, a udarac vanjskom je iskazao sve što misli o svom statusu. Ali, treba te dečke dozirati, mladi su, nisu još na razini Machada, Soudanija i ostalih nogometnih varalica...

“Megla v megli”, pisao je Krleža, gledajući hrvatsku stvarnost. Nije bio nogometni fan, samo je jednom bio na Maksimiru, Dinamo je izgubio protiv Vojvodine i nikada više nije došao. Ta njegova “megla” vuče se do današnjih dana, hrvatski nogomet se jedva nazire u toj magluštini. Zar nije sve magla, kada je jedan dužnosnik HNS-a po povratku iz Pariza, bio silno iznenađen da ga ovaj put (iznimno), nije dočekala - policija!