Odjeknula je četvorka Borussiji Dortmund u zadnjem kolu ovosezonske Bundeslige, kad je Andrej Kramarić postao prvi igrač Hoffenheima s pokerom golova i prvi Hrvat u tom natjecanju s takvim dometom. Nitko prije njega nije to učinio Crno-žutima na Signal Iduna parku, no tko se uopće začudio? Andrej je rođen s genom za gol, velemajstor s loptom, graditelj igre i strijelac. Srebrni Vatreni s golemim zaslugama za najveći domet Hrvatske.
Još kao klinac sa 452 pogotka ostavio je trag kao najbolji golgeter u povijesti Dinamove škole, a otkako se u siječnju 2016. našao u Bundesligi od njega su više zabili samo Robert Lewandowski za Bayern i Timo Werner za RB Leipzig. Jedino je pitanje bilo kad će na nekoj utakmici porušiti barijere i zasuti suparnikovu mrežu. U Rijeci je 2013. u dvoboju Hrvatskog kupa zabio osam komada protiv Zmaja iz Blata (11:0), a sljedeće godine i peticu u utakmici Prve HNL u susretu s Lokomotivom. U Njemačkoj se treba naraditi i strpjeti, ali Bundesliga je ipak nešto drugo. Tamo dizalo kojim se dolazi do statusa velikana u pravilu ne radi, mora se gaziti stepenicu po stepenicu. Nakon "hoda po trnju", kad se više puta pitao "što je Bogu skrivio", sam si je upriličio najljepši poklon.
Kasnio je s ulaskom u sezonu 2019/20. zbog operacije koljena, a u doba koronakrize javilo se drugo koljeno i gležanj. Na terenu je bio u samo 19 susreta i dao 12 golova. U prosjeku je zabijao svakih 118 minuta. Četvrtu natjecateljsku godinu zaredom zaključio je kao dvoznamenkast. Rivalima je u dresu nevelikog Hoffenheima isporučivao urednije od poštara: 15 pogodaka u sezoni 2016/17, potom 13, lani 17 i sada 12. U Hoffenheimom je igrao jednom Ligu prvaka u kojoj je u skupini zabio pet golova.
Kramarić je svestran napadač, pogađa s obje noge i glavom. Njegov je lažnjak za suparnike vječna enigma, umjetnik lopte, nije klasičan centarfor koji se tuče pred vratima i čeka loptu za gol. Sam stvara akcije i prilike, idealna mu je pozicija druge špice u načinu igre s dvojicom napadača.
Kako je počeo?
- Kao dijete nabijao sam loptu po stanu, stalno i uporno, i onda jednog dana tata Josip došao je po mene u vrtić. Primio me za ruku, nije htio reći kamo me vodi. Posjeo me u auto i doveo na stadion Dinama. Nisam bio začuđen s tim njegovim potezom. Iako je bio tajanstven znao sam gdje ćemo, imao sam taj osjećaj, premda mi je bilo šest godina. Tamo su me dočekali stari treneri Stjepan Lamza i Fahrija Dautbegović - ispričao je Andrej.
Kramarić je zagrebački dečko, praktično iz centra grada, odrastao je u Šubićevoj ulici, završio Osnovnu školu Silvija Strahimira Kranjčevića, potom i MIOC, matematičku gimnaziju. Koliko god izostajao, uz pomoć prijatelja koji su mu kopirali gradivo, ostao je odličan učenik. Upisao je Ekonomski fakultet, no profesionalni nogomet i studiranje teško idu zajedno. Uvijek ističe važnost obitelji, Danica i Josip bili uz njega, vjerojatno nijedni roditelji nemaju toliko utakmica, prvenstava, čak i priprema svojeg djeteta "u nogama". Srest ćete ih u Svetom Martinu na Muri, u Parizu, u Rostovu, u Moskvi… Rusiju su obišli u automobilu.
U rujnu 2008. godine, kao predestinirani "Plavi 9", priključio se Dinamovoj prvoj momčadi kao 17-godišnjak. Zašto nije dobio pravu šansu da postane modra zvijezda, odgovor ne treba tražiti u njegovim igračkim karakteristikama, još manje u posvećenosti sportu. Bio je prepoznat, nadaren, potvrdio je kasnije i opravdano hvaljen. Svejedno, kupovali su se razni, ni upola tako dobri igrači, a Andreju se usiljeno tražile mane i pogreške.
U siječnju 2009. potpisao je profesionalni ugovor, u svibnju iste godine debitirao za seniorsku momčad u Prvoj HNL u susretu sa Zagrebom, a premijerni gol za prvu ekipu Dinama zabio je mjesec dana kasnije u prijateljskom srazu s Rudarom. Međutim, držali su ga "na ledu", nudili mrvice, da bi bio poslan 2012. godine na posudbu u Lokomotivu. Sa 15 pogodaka iskazao se kao drugi strijelac Prve HNL i dovukao momčad do finala Kupa, pa ga je 2013. Dinamo vratio. U sedam utakmica zabio je triput, da bi ga ponovno posjeli na klupu ili tribine, kako koji put. Javno je iskazao nezadovoljstvo i završio na transfer listi. Tako je okončana priča o dinamovcu koji nikad nije došao u priliku u voljenom klubu realizirati talent. Naoko čudna i neshvatljiva kad se iza nje ne bi krili menadžerski interesi.
- Šteta jer Dinamo je moj klub, ja sam Dinamovo dijete i volio bih da sam u njemu izgradio karijeru. Međutim, zna se dobro zašto je bilo tako, nisam bio pušten da napravim što sam mogao - kazao je Kramarić.
Rijeka je "sjela" kao as ne desetku, navijači su bili oduševljeni, njegov je trag dubok, nedavno su ga izabrali za najboljeg klupskog igrača desetljeća, fascinirani lakoćom postizanja golova. U 65 utakmica zabio ih je 55, mnogi su bili presudni za pobjede, domaće i europske, neki i specijalno atraktivni. S Kantride je otišao u siječnju 2015. godine u Leicester, tada je na kontu imao 21 pogodak u jesenskom dijelu Prve HNL. Kao nitko prije ni kasnije. Matirao je golmane Lyona, Seville, Standarda, a upečatljiva ostala je večer 23. listopada 2014. Nizozemskom Feyenoordu zabio je tri komada u pobjedi na Kvarneru 3:1 u Europskoj ligi, drugi je bio lob ljevicom preko golmana Kennetha Vermeera.
U 13 nastupa za Leicester autor je dva pogotka tijekom proljetnog dijela sezone 2015. godine. Pomogao je da izbore ostanak iako su ih mnogi već otpisali. Imali su daleko bolju momčad nego što su pokazivali rezultati. Leicester se nalazio na prekretnici, u sljedećem prvenstvu senzacionalno je osvojio naslov prvaka. Nije igrao dovoljno, nije bio sretan, trener Claudio Ranieri forsirao je druge, a on nije želio izgubiti status reprezentativca i otisnuo se na posudbu u Hoffenheim početkom 2016. godine. Međutim, kao akteru pola sezone broji mu se naslov pobjednika Premier lige.
Kad je bio 14-godišnjak premijerno je odjenuo dres hrvatske reprezentacije, a na Euru U-19 odigranom 2010. u Francuskoj igrao je kao član ekipe koja je stigla do polufinala. Prvi put je u A vrsti priliku dobio 2014. godine, a protiv Malte je tog rujna zabio i gol u kvalifikacijama za Euro 2016. Pod Anton Čačićem na prvenstvu Starog kontinenta, ulazio je simbolično, no u finišu izlučnog ciklusa za plasman na Svjetsko prvenstvu u Rusiji odigrao je ključnu ulogu. Njegova dva hica slomila su Ukrajinu u Kijevu (2:0) na debiju izbornika Zlatka Dalića, u večeri po egidom "biti ili ne biti". Jedino je pobjeda ostavljala Vatrene u igri. U dodatnim kvalifikacijama pogodio je i mrežu Grčke u Maksimiru (4:1), a izbornik mu se ispričavao što ga nije uvrstio u startnih 11 u uzvratu u Ateni gdje je prednost dao dvojcu Mario Mandžukić - Nikola Kalinić. Završilo je 0:0.
Starter je tri susreta u Rusiji, a igrao je u svih sedam, ukupno 333 minute. Zabio je domaćinu glavom za 1:1, a potom i u raspucavanju s bijele točke za proboj u polufinale. Srebrna medalja najveći je uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa i najvrjedniji eksponat u zbirci trofeja. U njoj drži dva naslova hrvatskog prvaka s Dinamom, uz dva Kupa i jedan Superkup, koliko god nije bio u glavnoj roli, s Rijekom je jednom uzeo Kup i Superkup, a s Leicesterom 2016. godine Premier ligu.
Još 2009. bio je proglašen najboljim igračem i strijelcem juniorskog memorijalnog turnira Mladen Ramljak, a 2014. je prema izboru kapetana klubova 1. HNL dobio nagradu za igrača lige. Za Vatrene je u 46 utakmica dao 13 golova. Kako je 19. lipnja napunio 29 godina, njegova karijera tek bi mogla dosegnuti vrhunac. U Hoffenheimu mu je odlično, prva je violina, as na kojem počivaju ambicije kluba, no uvijek je otvorena opcija da napravi iskorak na adresu gdje će ponovno osvajati trofeje.
Kramarić nije samo majstor u igri, on je i inovator u izvođenju jedanaesteraca. Borussiji je zabio ne gledajući vratara. Ne zato što se uplašio i zažmirio, ta vodili su 3:0, učinio je to fakinski, okrenuo glavu udesno prije šuta i "brojio prazne sjedalice" dok je desnica raspalila po lopti. U nogometnoj literaturi to će biti brendirano kao potez "Kramarić", i takvim spominjati bude li itko kopirao. Poput "Panenke" iz 1976. godine.
Nije bi bilo ni arogantno ni podcjenjivački prema Romanu Büriju, već majstorija koja nije slučajna. U Dinamovoj školi često je trenirao "penale". Sudjelovali su svi igrači na ispadanje.
Andrej je bio nevjerojatno hladnokrvan, tehnički perfektan, lucidan, raznolik i s time nepredvidiv, ali i drzak iščitavajući unaprijed misli golmana. Dobivao je u 90 posto slučajeva, znao je zaredom zabiti i po 100 jedanaesteraca kroz nekoliko dana. Tadašnji trener Krasnodar Rora, i sam veliki igrač, forsirao ga je u tome. Rijetko je griješio kasnije u karijeri, ali i to se događalo, kao protiv Liverpoola za Hoffenheim u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Ubuduće će možda neki novi klinci "Kramarićem" tjerati golmane u očaj.