Bio je jedan od najboljih krilnih igrača u povijesti Dinama, poginuo je u prometnoj nesreći u Dubravi

Krilni igrači nekada su bili “kraljevi” nogometa. Baš kao što su to i danas. Messi, Mbappe, Neymar, Hazard, Cristiano... Zvonimir Cimermančić jedan je - kako ga opisuju svjedoci vremena - od najglasovitijih, najboljih krila koje je Hrvatska ikad imala. Sjajan dribler, brz kao metak, okomit, neustrašiv, konkretan...

Zvonimir Cimermančić (26. kolovoza 1917. - Zagreb, 17. svibnja 1979.) nije, međutim, bio samo igrač na desnom krilu. Igrao je po potrebi i veznog igrača, ali i centarfora. Na kraju karijere kao igrač Dinama čak i braniča. Kažu da je i tu poziciju igrao savršeno. Bez odbijene lopte, bez nabijene lopte. Uvijek tamo gdje treba, uvijek točnog dodavanja.

“Nisam slučajno igrao sve pozicije. Austrijanac Puschner bio je moj prvi trener u Concordiji, učio me i hodati i trčati i igrati. Za sve je bilo vremena, nigdje nismo žurili. Kasnije je rezultat postao sve, samo je on sudio je li netko dobar ili nije. U moje vrijeme ključno je bilo kakav je tko igrač i bilo je nezamislivo da imaš talentiranog igrača, a da ga ne obučiš do kraja. Danas nitko nema vremena raditi s talentima, važni su samo taktika i snaga.”

Tako je Cimermančić govorio Amigu Magdiću, legendarnom doajenu sportskog novinarstva, u razgovoru koji su vodili sredinom 1970-ih godina.

“Bio sam dešnjak, ali trener nas je sve zajedno silio da savladamo i igru s drugom nogom. Tako sam kornere s desne strane gađao desnom, a s lijeve strane lijevom nogom. Imali smo bezbroj ponavljanja, znam da su me boljele prepone. Sve dok nisam savladao i lijevu nogu. Trener Bukovi nas je kasnije učio da u igri moramo uvijek razmišljati glavom, misliti, prepoznavati... Zato mi nije bio problem igrati bilo koju poziciju.”

Arhiva

Cimermančić je 1939. napokon došao u Građanski. Prije toga igrao je za Concordiju i tri godine za Slaviju iz Varaždina. U Građanskom ga je čekao najteži mogući zadatak, na desnom je krilu imao zadatak naslijediti Vilija Šipoša, desnokrilnog napadača Purgera o kojem su se također pričale bajke.

Kažu da je Šipoš bio još bolji dribler, finiji igrač, ali da je Cimermančić bio neustrašiv, s više srca, igrač koji nikada nije ustuknuo ni pred kim na terenu. Međutim, uvijek je u zraku lebdjelo pitanje tko je bolji, Šipoš ili Cimermančić?

“I Šipoš i Cimer bili su fantastični igrači”, prepričavao je legendarni Oskar Jazbinšek, koji je igrao s obojicom. “Rekao bih ovako: Ako želiš dobro zaraditi na igraču, onda izabereš Šipoša. Nema tog navijača kojeg Vili ne bi oduševio igrom i driblinzima. No, ako sam trener koji slaže momčad, onda ću uvijek uzeti Cimermančića. Zato što je bio pravi drznik, čudesan karakter, išao je unutra kad je god trebalo. Bio je iznimno svestran, žilav kao igrač, pun duha i odlučnosti. Na Cimera si se uvijek mogao osloniti kad je god trebalo. I na kojoj poziciji je trebalo. Dakle - ipak Cimermančić.”

Igrao je Cimermančić puno poslijeratnih godina za Dinamo. Posebno je upamtio prvi trening.

“Dinamo je počeo trenirati na ZET-ovom igralištu, to je tada u Zagrebu bio jedini nogometni teren s travom, smješten odmah kraj Remize. I što nas je dočekalo? Jasno, divlja trava, ne možeš po njoj igrati. Pa smo umjesto lopti u ruke uzeli - kose! Prvi je trening bome bio žestok, zasukali smo rukave i udarili po travi, ha-ha.”

Dinamo je za njega uvijek imao duh Građanskog.

“Ne samo plavu boju dresa. Jednostavnost u igri i efikasnost, baš kao Građanski. Dinamova je navala u sastavu Cimermančić, Wölfl, Golob, Željko Čajkovski i Senčar ili Strugar ili Strnad zabila 81 gol. Rekord svih liga! Da se Nafta iz Donje Lendave nije raspala tijekom prvenstva, vjerojatno bi pala i ‘stotka’. Samo u Zagrebu bismo im utrpali tih 11 komada.”

Nije Cimer volio pričati o idealnim sastavima, ali jednog je igrača volio istaknuti.

“Franjo Glaser! On je bio naš najbolji vratar svih vremena. Imao je sve kvalitete koje čak i golman današnjeg vremena (70-ih) mora imati. Franjo je bio izvrstan na liniji, u istrčavanju, u ispucavanju lopti s obje noge, u boksanju. Znate, nas je u navali lakoćom pronalazio loptama, kao da je rukom dodao. Kad sam prvi put igrao protiv njega dok je još bio golman BSK-a, prepao sam se od poštovanja. Vjerujte, toliko je bio dobar.”

Kao najradosniji trenutak karijere podvukao je jednu utakmicu protiv Crvene zvezde: “Godina je bila ‘48., a igrali smo na Zagrebovom igralištu. Završilo je 5:1, a mi smo bili savršeni. Mara Wölfl zabio je tri gola, Benko i ja po jedan.”

Izdvojio je i jednu utakmicu za Jugoslaviju. “Protiv Njemačke u Zagrebu 1940. Zabio sam jedan gol, drugi namjestio Božoviću. I to je bila igra za čisti užitak.”

Cimer je ipak prije svega bio klubaš, od glave do pete: “Za mene je klupski dres bio svetinja, kako onaj Građanskog, tako i Dinama.”

Zato su ga navijači obožavali. Njegovu igru i njegov karakter.

“Igralo se na Zagrebovom igralištu, Partizan s druge strane. Sa Štefom Bobekom u glavnoj ulozi. No, Štefu ne ide, a čuva ga rođeni brat Oto. I malo pomalo, uzavrela bratska krv na terenu. Umiješao se potom i partizanovac Čolić pa je laktom opalio Ota. Odmah mu je krenula krv iz nosa. Ide tako Oto prema zapadnoj tribini, ali navukao ruku na nos kako bi sakrio krv. Sramio se malo, nije ugodno. A ja mu dreknem: ‘Skidaj, Oto, ruku, neka narod vidi krv, neka vidi kako se bori za svoj klub. I upalilo je, ljudi na tribinama skočili, krenuli urlici, navijači bi na barikade, u arenu. Upalilo je to, odmah se situacija na terenu promijenila, pobijedili smo 3:1. Meni su grubijani bili inspiracija.”

Volio je koncem 70-ih gledati Dinamovu mladost koja je tada puno obećavala.

“Krasan igrač je ovaj Kranjčar, a Zajec oduševljava lakoćom s kojom loptu vuče u prostor. Bit će klase... Dovoljno dobre da bi bili bolji od nas? Ne treba uspoređivati vremena, svako nosi nešto svoje, ali ne vjerujem da bi oni pobijedili moj Dinamo iz konca 40-ih, ili Građanski prije toga. Ne zato što smo mi bili bolji igrači nego smo bili drugačiji karakteri. Današnji dečki nemaju takav karakter. Mi bismo ih psihom pobijedili.”

Oprostio se na utakmici između Dinama i Hajduka. Proljeće 1954., Dinamo slavio 3:1. Poljupci, diplome, priznanja i zlatna tabakera... “... I opraštam se, eto, sa zlatnim poljem!”

Svi su se nasmijali, Cimer je volio prodavati štosove kad je god mogao. Bio je pravi fakin, volio je duge noći, često bi se susretao sa suncem koje bi upravo izlazilo. Mršav i žilav. Cijeli život. “Uvijek sam pazio što i koliko jedem. A piće? O tom bi se već dalo pričati...”

Cimer nas je napustio 17. svibnja 1979. Nastradao je u prometnoj nesreći, u Dubravi. Do kraja života ostao je vjeran Dinamu. Klasa od igrača, neslomljivi i neustrašivi karakter, za sve koji su ga poznavali i gledali. Igrač za sva vremena.