BOŽJA SILA DOVELA GA JE DO POVIJESNOG GOLA ZA VATRENE, A ŠEST GODINA RANIJE DOSLOVNO JE SPAŠAVAO ŽIVU GLAVU 'Pobjegao sam s torbom u kojoj su bile...'

Bio je sunčani dan u Lensu, gradiću udaljenom 50-ak kilometara sjeverno od Pariza, 14. lipnja 1998. godine. Povijesni datum za Hrvatsku, koja je tog dana debitirala na Svjetskom prvenstvu! S druge je strane bila egzotična Jamajka, čije su atraktivne navijačice zaludjele fotoreportere i svjetske su tiskovine bile preplavljene fotografijama tamnoputih ljepotica.

No, toga su nam dana žene bile u drugom planu, zanimao nas je samo nogomet, s mnogo smo nade došli na stadion "Felix Bollaert" i čekali prvi zvižduk portugalskog suca Vitora Mela Pereire. Hrvatska je bila opipljivi favorit, ali trebalo je to potvrditi i na travnjaku. A zna se kakav psihološki teret sa sobom nosi prva utakmica na velikom natjecanju, k tome još i povijesni debi za naše dečke...

Nervoza se mogla napipati u zraku, pokušavala je Hrvatska probiti momčad s Kariba, no nije išlo. Sve do 27. minute... A onda je bljesnula dobro uigrana kombinacija nakon udarca iz kuta, stari Ćirin "štos", koji gotov uvijek prolazi: Asanović je po crti pogurnuo loptu do Šimića, koji ju je potom povratno odigrao prema Štimcu. Naš je srednji branič od prve opalio s 12 metara, no lopta je uzdrmala gredu! Srećom, odbila se u noge Marija Stanića, koji je na toj utakmici igrao, sa Šukerom, u vrhu napada. Uspio ju je nekako primiriti i s četiri metra poslao je u mrežu! Za 1:0, za euforiju, bio je to prvi, povijesni pogodak Hrvatske na svjetskim prvenstvima! Završilo je 3:1 za Hrvatsku, upisani su startni bodovi koji su bili odskočna daska za pohod prema bronci...

- Nakon što sam poslao loptu u mrežu, nisam imao pojma ni tko sam, ni gdje sam, bio sam u euforiji! Štimac je pogodio gredu, lopta se odbila, sama mi je došla. Ako je Maradona imao u Meksiku Božju ruku, onda je ovo bila nekakva Božja sila. Bili su to prekrasni dani, žao mi je samo onog polufinalnog poraza s Francuzima, nismo bili mentalno spremni za tu utakmicu - govorio je kasnije Stanić, koji je u dvoboju osmine finala protiv Rumunjske u Bordeauxu (1:0) nastupio obojene kose u žuto! Baš kao i svi Rumunji...

R. Valai

- Izgubio sam okladu sa Slavenom Bilićem, morao sam obojiti kosu, pa sam izgledao kao Rumunj, ha, ha, ha...

A šest godina ranije, naš junak iz Lensa Mario Stanić doslovce je spašavao živu glavu. Igrao je tada u sarajevskom Željezničaru, klubu u kojem je i počeo karijeru u svom rodnom gradu. Grozni je rat prekinuo sva sportska natjecanja, Sarajevo je bilo u četničkom okružju i gotovo su svi izlazi iz grada bili zatvoreni. No, ipak su postojali neki koridori kojima su ljudi pokušavali pobjeći iz tog pakla, među onima koji je u tome uspio bio je i Stanić...

- Pobjegao sam iz Sarajeva s torbom u kojoj su bile hlače, nekoliko majica, dvoje gaće i putovnica. Imao sam dovoljno sreće da se spasim, ali mnogi nisu... I to me svakako obilježilo u životu, naučio sam cijeniti neke stvari koje obično uzimamo zdravo za gotovo - govorio je Stanić godinama poslije, prisjetivši se i nogometnih početaka u Željezničaru:

- U tom su se klubu uvijek cijenile radne navike i etika. Ali i emocije - svi smo živjeli Želju! Živjelo se za derbi sa Sarajevom, ništa nije bilo slađe od gradskog derbija, to je uvijek poseban događaj za svakog Sarajliju. I od početka u mom Želji, pa do kraja u Chelseaju, svakim novim treningom učio sam i usvajao znanja. I sportska i ljudska. Moj put je bio težak, prožet i tragičnim trenucima rata, dokazivanjima po Europi, ali su karakter i volja bili moji aduti kojima sam došao do najviših razina. Ponosan sam na svoju karijeru i kad bih se ponovo rodio, ništa ne bih mijenjao - kazivao je Stanić.

Karijeru je počeo na Grbavici, prvi mu je trener bio Nenad Starovlah, igrao je u generaciji s vratarom Željkom Pavlovićem i napadačem Veldinom Karićem. Za Želju je debitirao kao 17-godišnjak na Poljudu protiv Hajduka (0:2), kod trenera Smajlovića i Bračulja igrao je u obrani, a dolaskom Milana Ribara na klupu postao je napadač i tada su ga zapazili mnogi skauti i menadžeri.

Jedan od njih bio je i najuspješniji hrvatski menadžer Predrag Naletilić, koji ga je 1992. godine kao izbjeglicu i doveo u Maksimir. U to se vrijeme menadžerstvom počeo baviti i Predragov sin Marko, koji je potom preuzeo brigu o Stanićevoj karijeri...

- Tata je sve odradio prilikom Stanićeva prelaska u Dinamo (onda HAŠK Građanski), otkupio je 'papire' od Željezničara i 'parkirao' ga u Maksimiru. Odigrao je Mario odličnu sezonu, zabio je deset pogodaka i Plavi su osvojili naslov prvaka. Nakon te sezone otišao je na posudbu u Sporting Gijon, a poslije Gijona dali smo ga, opet na posudbu, u Benficu! I u Lisabonu je fenomenalno počeo igrati, tada je, s 22 godine, počeo sazrijevati kao igrač, u napadu je igrao s Claudijom Caniggiom. No, u pola sezone slomio je ključnu kost i imao je dulju stanku, pa je na kraju sezone otišao u belgijski Club Brugge. To nije bila posudba, Belgijci su otkupili njegov ugovor - sjeća se Marko Naletilić i nastavlja:

- I u Bruggeu je Mario bljesnuo! Zabio je 20 golova, bio je najbolji strijelac lige, dandanas se njegovo ime u tom gradu izgovara s respektom! Nakon te sezone, na kraju koje je igrao i za Hrvatsku na Euru u Engleskoj, Staniću su se otvorila vrata Liga petice! I otišao je u Parmu, u transferu 'teškom' pet i pol milijuna maraka. S Parmom je Stanić osvojio Kup UEFA 1999. godine, a ta bi momčad i u današnjem nogometu bila favorit za osvajanje Lige prvaka ili Europske lige - kaže Naletilić.

Pa tko je, dakle, onda igrao za Parmu? Evo i postave koja je u finalu Kupa UEFA u Moskvi "pregazila" Marseille 3:0: Buffon - Thuram, Sensini, Cannavaro - Fuser, D. Baggio, Boghossian, Vanoli; Veron - Crespo, Chiesa. Na klupi su, uz ostale, bili Asprilla, Balbo, Fiore...

Stanić je, kao i Benarrivo, zbog ozljede preskočio taj dvoboj, a te je sezone za Parmu, u tako jakoj konkurenciji, odigrao 31. utakmicu, zabio je sedam pogodaka i imao je pet asistencija...

- Bila je to svakako najjača momčad u kojoj je Mario ikada igrao! Trener je tada bio Alberto Malesani, koji je naslijedio Carla Ancelottija. Stanić je igrao centarfora ili desno krilo, po potrebi, na obje je pozicije dobro igrao. I te su ga dobre igre u Italiji lansirale u Englesku, otišao je 2000. godine u Chelsea, u transferu od 24 milijuna maraka - sjeća se Naletilić.

Na Otoku je Stanić također dobro počeo, ali uslijedile su ozljede, jedna je pratila drugu, a nakon teške ozljede koljena okončao je karijeru 2004. godine...

- Stanić je sjajan čovjek, tata i ja smo sretni i ponosni što smo s njim surađivali niz godina. Kako je on napredovao i sazrijevao kao igrač, tako sam i ja uz njega odrastao na menadžerskom planu. Ostali smo i danas prijatelji - rekao nam je Marko Naletilić.

Osim na opjevanom SP-u u Francuskoj, Stanić je za Hrvatsku igrao i na Euru 1996. godine te na SP-u 2002. u Japanu i u Južnoj Koreji, odigrao je ukupno 49 utakmica u nacionalnom dresu i zabio je sedam pogodaka.

Marco Luzzani/Getty Images

Mario Stanić

- Iako sam na svom nogometnom putu prolazio kroz teške etape, uspio sam zato što sam bio prepun strasti! Kad bi postojao recept za uspješnu karijeru, onda bi to, uz nadarenost, svakako bili upornost i strast. Imao sam sreću da igram i živim u velikim klubovima i lijepim državama, u svakom sam klubu nešto naučio, no moje će emocije uvijek biti vezane uz Željezničar, u kojem sam napravio prve nogometne korake - rekao je jednom Stanić, polivalentni nogometaš, koji se dobro snalazio kao branič i vezni igrač, ali ipak najbolje kao napadač. A za Hrvatsku je najviše utakmica odigrao na desnom braniču, tamo ga je postavio Blažević.

I nikad nije dopustio da netko to nazove nekakvom "žrtvom". Tako smo jednom, pred o-ho-ho godina, razgovarali u hotelu u Dublinu i na upit koliko mu se teško žrtvovati kao klasičnom napadaču i prihvatiti ulogu desnog braniča, Stanić je poskočio i odgovorio:

- Ma kakva žrtva! To je privilegij i - ponos! Sretan sam i ponosan što mogu igrati za Hrvatsku. Zatreba li, stat ću i između vratnica, odjenuti taj dres s nacionalnim grbom za mene će uvijek biti nešto posebno - govorio je prvi hrvatski nogometni "Super Mario", dodavši i ovo:

- Kruna karijere, najdraži trenutak u igranju nogometa, svakako je bilo osvajanje bronce s Hrvatskom na SP-u u Francuskoj, bila je to creme de la creme moje karijere! Tek smo godinama kasnije shvatili da smo napravili nešto veliko i prelijepo, jer dok smo bili tamo, uopće nismo bili toga svjesni. Nošeni energijom navijača, uspjeli smo doći do Pariza i pola te brončane medalje svakako pripada navijačima, bez čije potpore ne bismo došli tako daleko - rekao je Stanić, veliko ime hrvatskog nogometa.