Michel Platini za jednoga je posjeta Zagrebu u HNS-u izrekao rečenicu: “Ne bih postao pravi igrač da nakon treninga nisam ostajao dodatno raditi s Krasnodarom Rorom.”

Platini, naime, nikad nije zaboravio da je u Nancyju od 1975. do 1977. igrao s Rorom. Rora (23. ožujka 1945.) bio je lijevo krilo. Bio je vrlo brz, odličan tehničar i imao je sjajan centaršut. On je letio lijevim krilom, suparnički braniči padali su nakon njegovih driblinga, pravodobno je i nadasve precizno pronalazio suigrače u dobrim pozicijama. Rora je, tvrdili su njegovi suigrači, bio uz Stjepana Lamzu najbolji dribler Dinama ‘67. Bio je krilo, ali podjednako je volio igrati i desetku.

Roru su posebno cijenili centarfori. Znali su da će im uvijek podariti centaršut koji će ih dovesti u šansu. Međutim, treneri su posebno cijenili činjenicu da Rora centarfore nije trebao da bi odlučio utakmicu. Bijeg po krilu, driblinzi na sve načine i egzekucija. Rora je sve to radio i to na najvećim utakmicama.

Debitirao sa 16 godina

Rora se rodio na Visu, a u nogomet se zaljubio u Šibeniku. Svakodnevno je trčao za loptom ili na ulici ili na livadi. Bio je iznimno dobar i na nagovor susjeda otišao je na trening juniora Šibenika.

“U pozivu je pisalo da primaju dječake rođene 1942., a ja sam bio tri godine mlađi. Kad sam došao na trening, trener me pitao koje sam godište. Kao iz topa odgovorio sam: 1942. Na sljedećem treningu trener me iznenadio: ‘Mali, zašto si lagao? Znam ja koje si ti godište. No dobar si pa možeš ostati.’ Odahnuo sam, jer tko bi čekao novu selekciju”, opisao je Rora početak karijere.

Napredovao je brzo i za prvu je momčad Šibenika, koji je tada igrao Drugu ligu, debitirao sa 16 godina. Za Rorom je trčao Hajduk, a 1964. na stol obitelji Rora stigla je ponuda Trešnjevke.

“Trešnjevka je baš ušla u Prvu ligu i pojačavala se. Razgovori su bili ozbiljni, čak je moj otac Drago uzeo i predujam. Kad sam se već spremao za Trešnjevku, jedne večeri, malo prije ponoći, netko je pokucao na naša vrata. Otac je otvorio i ugledavši krupnog čovjeka zapitao: ‘Tko ste, što želite?’ Čovjek je otpovrno: Ja sam Mara Wölfl, tajnik Dinama. Pratimo vašega sina već dvije godine i želimo da dođe u Maksimir”, priča Rora.

Rora nije dugo razmišljao, već je ujutro krenuo u Zagreb. Morao se skrivati tjedan dana, sve do početka prijelaznoga razdoblja. Osobito je pazio da ga ne vide ljudi iz Trešnjevke. Prvo se skrivao u vili Rebar na Medvednici, pa na Bledu. No kako je Bled jako turističko mjesto, postojala je opasnost da ga netko prepozna. Stoga je otac sina Krasu sakrio u Litiji kod prijatelja iz partizanskih dana. Prvoga dana prijelaznog roka Rora je u četiri ujutro krenuo iz Litije za Zagreb i nakon dolaska odmah je u ZNS-u potpisao za Dinamo.

Prvi Rorin trener u Maksimiru bio je Milan Antolković, potom su se nizali Vlatko Konjevod s kojim se nije najbolje slagao, ponovo Antolković pa Ivan Oskar Jazbinšek, Branko Zebec, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Dražan Jerković, Stjepan Bobek i Domagoj Kapetanović.

Rorin Dinamo bio je izvrstan. Bila je to skupina osebujnih, čvrstih ličnosti i odličnih igrača. Ponajviše zahvaljujući Branku Zebecu, Dinamo je postao momčad koja se bez problema nosila s najboljim europskim i svjetskim momčadima. Rora je obožavao Zebeca, iako s tim velikim trenerom nije baš uvijek imao najugodnija iskustva.

U Torinu izluđivao Talijane

Dinamo je, primjerice, odigrao dvije fantastične utakmice s iznimno jakim Juventusom u Kupu velesajamskih gradova (2:2 u Torinu i 3:0 u Zagrebu). Rora je blistao u obje utakmice. Osobito u Torinu izluđivao je Talijane. No iako je Kraso igrao krasno, bio je kažnjen.

“Zebec me kaznio sa 100.000 dinara, a to su bile naše dvije mjesečne plaće. A zašto sam bio kažnjen? Pri 2:1 za nas pobjegao sam braniču Goriju i krenuo prema vratima. Castano, kapetan Juventusa i tadašnji talijanski reprezentativac, u zadnji me čas uspio dostići i s objema nogama odnio me u zrak! Malo je nedostajalo da budem ozbiljno ozlijeđen. Sudac nije svirao kazneni udarac, a mi smo malo kasnije primili gol iz slobodnog udarca. Zapitao sam Zebeca: ‘Ali, zašto ste me kaznili, pa igrao sam odlično.’

Zebec je hladno odvratio: ‘Nisi postigao pogodak u izglednoj prilici.’

‘Ali, kako sam mogao zabiti kad me Castano slomio prekršajem za kazneni udarac’, prosvjedovao sam.

Zebec me pogledao i kazao: ‘Sudac ništa nije svirao. Gle, ti si bio 10 metara od vrata, htio si proći i Castana i u tome bi uspio da te nije faulirao. A da si puknuo, mogao si zabiti, mogao si i promašiti, mogao je i vratar obraniti. No ovako nije sviran kazneni udarac, niti si puknuo, niti si promašio, nije se dogodilo ništa. E, zato si kažnjen.’

Mogao u Santos, Juventus

Rora je sjajno igrao u Dinamu, za koji je od 1964. do 1973. odigrao 287 službenih utakmica i postigao 48 ligaških pogodaka. No, ukupno je odigrao 459 utakmica i zabio je 102 gola za Modre. S Dinamom je 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova, a 1969. i Jugoslavenski kup. Nakon svake sezone pred Rorom su bile atraktivne ponude. Mogao je zaigrati s Peleom u Santosu, a Juventus mu je nudio brda i doline. No prije 28. godine iz Jugoslavije se nije moglo.

Nakon 10 maksimirskih sezona prešao je u belgijski Standard (trener je bio Vlatko Marković), a potom u francuski Nancy, u kojem je igrao na poziciji organizatora igre, a jedno vrijeme čak i na mjestu libera. U Nancyju je dijelio svlačionicu s Michelom Platinijem, legendom svjetskog nogometa, s kojim je dodatno vježbao nakon svakoga treninga. Platiniju je dodatni rad, na slobodnim udarcima naprimjer, itekako koristio.
U karijeri je posebno pamtio gostovanja u Južnoj Americi. Nigdje se, kaže, ne nauživaš toliko nogometa.

“Peru se sprema za Mundijal 1970. u Meksiku. Stadion Nacional krcat. Reflektori upaljeni, velika vrućina. Oni imaju fenomenalnu navalu: Baylon, Cubillas, Perico Leon, Soul i Gallardo. Kažu nam da ih je nemoguće pohvatati. A mi smo ih pohvatali, odigrali 2:2. Dinamo protiv tog sjajnog Perua igra 2:2. No, oni ne staju, traže uzvrat po svaku cijenu, jer ne mogu podnijeti da nisu pobijedili Dinamo. I dobiju nas u drugoj utakmici 2:1, ali tek u 90. minuti. Zabio taj Gallardo iz slobodnjaka.”

A ispričao je i kako je zamalo završio u Santosu kod Pelea, koji ga je vrbovao na dolazak.

- Igrali smo na čuvenom turniru Hexagonal u Čileu. Igralo je šest momčadi (Colo Colo, Universidad Catolica, America, Universidad de Chile, Santos i Dinamo), a u utakmici protiv Santosa koju smo odigrali 2:2 zabio sam gol, sučelili smo se Peleu. Bio sam proglašen za najboljeg igrača dana, a u novinama je pisalo: “Rora nadvisio Pelea!” - govori Rora kojemu je te večeri stigao i poziv koji će pamtiti čitav život.

Dok je igrao u inozemstvu, Krasnodar Rora postao je stalni dopisnik Sportskih novosti. Imao je dara. Njegovi su tekstovi bili živi, zanimljivi, intrigantni. Kad se vratio u Zagreb, pet je godina bio zaposlenik SN. Bio je britak novinar, sve što je imao kazao je “u glavu”. No potom se vratio najvećoj ljubavi - nogometu, zaputio se u trenere. Kao trener zaslužio je i mirovinu.