Nema dvojbe, jedan od najvećih, najboljih i najomiljenijih igrača kroz silna desetljeća nogometa u Slavoniji i Baranji, ali i puno širih prostora, bio je stasiti centarfor Ivan Lukačević. Bilo je dovoljno samo spomenuti njegov nadimak, Luks, pa da svi znaju o kome se radi. Ostao je zapamćen kao igrač prirodnog talenta. Onaj koji se s osobinama vrsnog nogometaša rodi, a koji nije brušen i dotjerivan kroz bilo kakvu školu nogometa. Baš onako kako je i sam za sebe znao reći, "čovjek sam iz naroda". I takav igrač.
- Na travnjacima i pašnjacima moga rodnog mjesta Seleš trčao sam za loptom. Nije bilo treninga tehnike ni kondicijske pripreme. Sve je dolazilo samo od sebe, beskrajno dugim igranjima, svakodnevnim - pričao nam je puno puta, nažalost, prerano preminuli Ivan Lukačević.
Najbolji je strijelac u povijesti Osijeka. Ukupno ih je postigao 126, ali kasno je sa svojom generacijom ušao u ondašnju Prvu jugoslavensku saveznu ligu, pa je ipak većinu golova ubilježio igrajući na drugoligaškim travnjacima. Čak 98, a preostalih 28 do ukupne brojke postigao je igrajući u Prvoj ligi.
Imao je pravi top u nogama. Kada je namještao loptu za izvođenje slobodnih udaraca, protivnički su se igrači slagali u živi zid sa strahom da ih silinom udarca ne položi na travnjak. Iako, rijetko je to činio. Upućivao je lopte u okvir gola, a kada u tome nije uspio, ona je fijuknula poput projektila čak i daleko izvan stadiona. Međutim, česti su bili njegovi pogoci iz slobodnjaka s dvadeset i više metara. Što je slobodni udarac bio udaljeniji od vrata, njemu je to bila veća i bolja prigoda za svladavanje protivničkog vratara.
Ipak, glavna je Luksova odlika bila fantastična igra glavom. Centaršuti, u Osijekovim drugoligaškim i prvoligaškim danima, koji su dolazili s desne strane, otkuda ih je upućivao Stjepan Čordaš, izvrsni, kompletni nogometaš za više pozicija u momčadi, i oni s lijeve strane od Ivice Grnje za njega su bili prava poslastica. Protivnički braniči, oni srednji koje su tada svi zvali centarhalfovima bili su nemoćni pred njegovim nebeskim skokovima i snažnim udarcima lopte glavom.
Znalo se, jačina tog udarca je nešto posebno. Neki ni nogom nisu mogli zapucati tako jako. A što je bilo najvažnije, preciznost je bila neupitna.
- Uvijek kada sam kretao k lopti držao sam oči otvorene. Ni na trenutak nisam zažmirio niti trepnuo. Stalno sam gledao loptu i onda je čelom slao tamo gdje sam naumio - objašnjavao nam je Lukačević po završetku igračke karijere.
Rijetkost je i tada bila, a danas takvih poput njega više ni nema, da neki napadač glavom puca i pogađa, što je najvažnije, okvir gola i trese mrežu sa šesnaest metara. A njemu je to bila poslastica. Još i prije nego što je došao u Osijek pročulo se kako u Belišću postoji centarfor koji je dominantan u skoku i koji ima neviđeni udarac glavom. U to doba u Belišću je glavni organizator igre bio legendarni vezist Osijeka Matej Kasač, a u taj je klub iz Gradskog vrta stigao u to vrijeme i izvrsni Ahmed Zejnilagić. I on je sjajno igrao glavom, a u društvu s Lukačevićem utakmice tadašnjeg zonaša Belišća pretvorene su u glavomet.
Nadmoćni nad protivnicima Belišćani su nerijetko postizali i dvocifrenu brojku golova. U strijelce su se, kako kad, upisivali Lukačević i Zejnilagić, po četiri-pet puta svaki. Glavom! Jednom su prigodom međusobno jedan drugome nekoliko puta u kaznenom prostoru dodavali loptu, a onda je Luks "izgubio živce" i smjestio je u mrežu. U Osijek je Lukačević došao 1972. godine kada i Ivica Grnja, u razdoblju kada se u njemu polako stvarala momčad za povratak u elitni razred.
- S Luksom sam bio nerazdvojan prijatelj. I stanovali smo u istoj zgradi, sinovi su nam isto godište, dijelili smo dobro i zlo. Toliko o njemu pamtim da bih knjigu mogao sam napisati. Ali ima jedan trenutak, u milijunima drugih, koje posebno pamtim. Znam da je bila jesen 1979. kada smo igrali u Osijeku s Crvenom zvezdom. Završilo je rezultatom 1:1, ali Luksov je gol bio nešto posebno. Potegnuo je leđima okrenut vratima škaricama s vrha šesnaesterca i pogodio donji desni kut, neviđeno, a vratar beogradske momčadi Stojanović ništa nije mogao učiniti - podsjetio nas je na jedan od najljepših pogodaka Lukačevićeve karijere njegov suigrač iz tog razdoblja Ivica Grnja.
Fantastičan napadač, strijelac na kojeg su se treneri, suigrači i navijači uvijek oslanjali. Ali bio je i prirodni vođa. Kad je Osijeku u utakmici bilo gusto, kada je trebalo sačuvati rezultat i vlastitu mrežu, treneri su ga povlačili iz napada u obranu, a on je besprijekorno, moćnim skokom i igrom glavom otklanjao svaku opasnost, a zalaganjem vodio suigrače do uspjeha. Moralne osobine su ga i tekako krasile. Podizao je raspoloženje u svlačionici, a već na zagrijavanju momčadi pokazivao silnu želju za igranjem. Nerijetko su u godinama kada je igrao, tadašnji travnjaci bili obilno natopljeni vodom, čak i žitkim blatom, a on se izlazeći iz tunela zatrčavao i spuštao tijelo u "lastu" te zalijetao u najveću baru. Bio je to znak da će toga dana vlastitom energijom nositi momčad.
Priča o Ivanu Lukačeviću je nepotpuna ako se ne objasni kako on ustvari početke karijere veže uz svoje vratarske talente i nastupe. Dok je bio u svom rodnom mjestu Seleš, bio je vratar. U svoje ga je redove dovela Valpovka (nekadašnja Jovalija), ali ona je imala pouzdanog čuvara mreže pa je Lukačević bio u njegovoj pričuvi. Onda se dogodila da u jednoj prijateljskoj utakmici Valpovčani nisu imali dovoljan broj igrača pa je zaigrao u napadu. Nadavao se u toj utakmici golova i zauvijek ostao centarfor koji je karijeru nastavio u Belišću, pa potom i u Osijeku.
Nogometaši u vremenu u kojem je igrao nisu prije napunjenih 28 godina mogli dobiti dozvolu za odlazak i igranje u inozemstvu. Omogućavana im je tek posudba na neko kraće vrijeme tamo gdje je sezona trajala dok je na našim prostorima bila u mirovanju. Tako se i Lukačević uz dopuštenje kluba uputio na posudbu u Metros Croatiju iz Toronta u kojoj je igrao s dinamovcem Filipom Blaškovićem i svojim Osječaninom Ivicom Grnjom. Uz njih i čuveni Portugalac Eusebio. Bile su to godine kada se "preko bare" nogomet tek razvijao, a s mnogih su strana svijeta u SAD i Kanadu dolazili igrači koji su svojim kvalitetama i karizmom podizali zanimanje, pa je tako i neokrunjeni kralj nogometa Brazilac Pele igrao za newyorški Cosmos.
Kad je 17. prosinca 1981. godine Luks obznanio kraj svoje igračke karijere, bio je to zapravo samo oproštaj od njegova Osijeka. Nije dugo izdržao pa je iznova zaigrao, ali u redovima osječkog Metalca. Ne zadugo, a zanimljivo je, opet je s njim igrao i Ivica Grnja, dok im je trener bio njihov bivši suigrač Ljubomir Petrović.
Ivan Lukačević je igrajući nogomet, za ondašnje vrijeme, stekao slavu, zaradio stan, ali ne i novac. Nisu tada plaćanja igrača bila na današnjoj razini. Ipak, moglo se živjeti, pristojno, u Kanadi nije igrao za "kikiriki". Nažalost, njegovi pokušaji ulaska u krug privatnog poduzetništva nisu uspjeli ni dugo trajali. Jedno je vrijeme imao restoran "Breza", ali uglavnom je on one koji su u njega dolazili sam častio. Zarađeno i ušteđeno topilo se brzo. U Osijeku su ga angažirali kao direktora stadiona, ali bila mu je to više-manje formalna titula, dodijeljena na račun stare slave i neprijepornih zasluga, bez fotelje već za upravljanje kosilicom i valjkom za održavanje terena. Doduše, omogućili su mu i rad u svojoj nogometnoj školi u kojoj je trenirao najmlađu djecu koja su u njega gledala kao u Boga i obožavala ga u pravom smislu riječi. A trebali su mu dati i više, još za života podići spomenik. Danas se tek jedna od loža na zapadnoj tribini zove njegovim imenom.
Boemskim je načinom života dane provodio Ivan Lukačević. Svjestan je toga i sam bio, od istine nikad nije bježao, a dane igračke karijere rijetko je spominjao. Ostavio ih je iza sebe. Da se danas takav rodi i igra, oblijepili bi ga desecima milijuna eura. Jedan je bio Ivan Lukačević, poseban, nogometno nadaren, društven, iskren i prema svima i svakom prijateljski raspoložen. Što se Osijeka i Osječana tiče, svakako jedan od najvećih nogometaša u povijesti. Mnogi bez okolišanja tvrde - neponovljiv. Zaslužio je i da jedna od ulica u gradu na Dravi nosi njegovo ime ili da se dres s brojem devet u spomen na njega, što se Osijeka tiče, zauvijek umirovi. Bilo je takvih inicijativa, ali kao što to nerijetko biva, na tome je i ostalo, a nije trebalo. Iako, još nije kasno i za tako nešto, jer 26. srpnja ove godine bit će sedamnaest godina otkako je Ivan Lukačević umro. Jedan od najvećih i najboljih igrača Osijekove povijesti, koji je - zato što nije bio igrač ondašnje "velike četvorke" - na reprezentativnoj razini ubilježio samo nastupe u izabranim državnim vrstama za potrebe amaterskih selekcija i mediteranske reprezentacije.