BIRAMO STO NAJBOLJIH

DANAS VIŠE NEMA TAKVIH! Čudesna priča o hrvatskom 'malom debelom Mülleru' koji se proslavio u Beogradu i stvorio moćni Bayern!

Piše: Anton SamovojskaObjavljeno: 30. travanj 2020. 23:56

Alberto Honsi, sportski komentator dnevnika O Globo, u izvješću s utakmice Brazil - Jugoslavija (2:0, SP 1950.) napisao je: “Najistaknutiji igrač Balkanaca bio je onaj s brojem 4 (Zlatko Čajkovski). Kako samo taj oniski majstor igra nogomet! Na igralištu je gospodario. Gdje je bila lopta, tu je bio i on. Prilijepio se za loptu zubima i noktima.” Zlatko Čajkovski bio je najbolji jugoslavenski igrač na SP-u 1950. No bila je to samo jedna velika epizoda u velikoj karijeri velikog nogometaša.

Zlatko Čajkovski (1923.-1998.) bio je izniman nogometaš. Bio je desni half, sjajan defenzivac, ali i jednako dobar ofenzivac. Čik je bio neumorni trkač, koji je pokrivao cijelo igralište. Za momčad je bio strahovito bitan, jer je igri davao ritam i nikad se nije predavao. No on je imao i drugih odlika: bio je tehničar i dribler. Premda je bio niži od 170 centimetara, odlično je igrao glavom.

Za Hrvatsku dvaput

Čik je bio posvećen nogometu. On je svaku utakmicu igrao sa strašću. On je “grizao”. Današnji naši igrači prelako odustaju. Čiku se to nije moglo dogoditi. Čajkovski je, na primjer, 1954. s Partizanom bio na turneji u Švedskoj. U igri s jednim bezveznim klubićem Čiku su puknuli žuljevi i iz njegove je kopačke tekla krv. Svi su ga s klupe tjerali van, ali on nije htio izići s igrališta. Bio je takav karakter. Nikad nije odustajao, kad je gubio, “pjena mu je išla na usta”.

Čik je imao neobičan dribling. Idući na suparnika, naginjao se lijevo-desno, lijevo-desno, i suparnik ni u jednome času nije mogao odgonetnuti kamo će. Na igralištu je znao biti veliki fakin, On je, a ne Šekularac, bio prvi koji je u YU-nogometu usred utakmice, baš s Crvenom zvezdom, sjeo na loptu na centru. Tad je to bio štos, kojemu su se gledatelji smijali i koji su godinama prepričavali.

Čik je kao dijete haklao na Kvatriću, Mažurancu, Svačićevu trgu. Nakon svakog hakla rasla je legenda o malenome nogometašu koji zna sve, a ne može se umoriti. On je bio fenomen i već je u juniorskoj dobi zabilježio nastup za reprezentaciju Hrvatske. Čajkovski je 1937. stigao u HAŠK, u kojem je igrao do 1945. Nakon Drugoga svjetskog rata, kad su bili ugašeni svi najveći zagrebački nogometni klubovi, Zlatko Čajkovski je završio u Beogradu i - Partizanu.

Zanimljivo, njegov mlađi brat Željko, također izniman nogometaš, ostao je u Zagrebu. Premda su ga stiskali, nagovarali i nudili mu štošta, Željko nije htio otići iz Dinama za koji je od 1945. do 1956. odigrao 447 utakmica i postigao 275 pogodaka. Da je otišao, vjerojatno bi za reprezentaciju odigrao više od 19 utakmica (12 pogodaka).

Zlatko Čajkovski je za Partizan, s kojim je bio prvak Jugoslavije 1947. i 1949., odigrao 391 utakmicu i postigao 97 pogodaka. U doba Drugoga svjetskog rata zabilježio je dva nastupa u reprezentaciji Hrvatske, a potom je, od 1946. do 1955, nosio majicu Jugoslavije. S glasovitom “olimpijskom vrstom” osvojio je dvije srebrne medalje (OI 1948. u Londonu, OI 1952. u Helsinkiju), a nastupio je i na svjetskim prvenstvima 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj. Zlatko Čajkovski bio je svjetska klasa i stoga je 1953. igrao za reprezentaciju Kontinenta u dvoboju s Velikom Britanijom (4:4, još su igrali Beara, Vukas i Zebec). Čik je nogomet igrao do 37 godine, a posljednje igračke godine proveo je u Kölnu i Hapoelu iz Haife.

Zlatko Čajkovski se nakon nogometaške karijere otisnuo u trenere. Trenerski je posao učio u Kölnu, na glasovitoj akademiji koja je u razdoblju od 1957. do 1970. bila najbolja u svijetu. Diplomirao je u klasi velikoga Hennesa Weisweilera. Čik je bio odličan trener, što je dokazao u Kölnu s kojim je 1962. bio prvak Njemačke. Temeljni postulati njegove nogometne filozofije bili su: “Napad i samo napad” te “Lopta mora ići”. Detalje je objasnio u knjizi “Ja stvaram momčad”.

S Elfom prvak svijeta

Čajkovski je iz Kölna otišao u Bayern (1963-68), koji je u to doba bio maleni klub, tek drugoligaš. Primat u Münchenu u to su doba držali Zehcigeri (München 1860). Čik je u Bayernu obavio posao života. S Bayernom je iz druge uskočio u prvu Bundesligu, da bi 1966. i 1967. osvojio Njemački kup te Kup europskih kupova 1967. Velika trenerska odlika Zlatka Čajkovskog bila je ta što je on imao njuh za igrače. On je u prvu Bayernovu momčad uveo Beckenbauera, Müllera, Maiera, Schwarzenbecka... Čika stoga prati glas stvaratelja Bayerna.

Kako je nanjušio Gerda Müllera, priča najveći njemački strijelac svih vremena, jedan od šestorice nogometaša kojima je Fifa priznala da su postigli više od 1000 pogodaka:

- Čajkovski me otkrio u Nordlingenu, a potom me i stvorio. On je mene prozvao “Mali debeli Müller”. Moram priznati da sam imao veliku sreću što me na prvim koracima karijere trenirao Čajkovski.

Njemačka je bila prvak svijeta 1974., a u toj momčadi, na što je Čik bio iznimno ponosan, igrala su petorica njegovih igrača: Beckenbauer, Müller, Maier, Overath i Schwarzenbeck.

Zlatko Čajkovski je u ljeto 1970. došao u Dinamo. Bio je vrlo skup, ali odmah se isplatio. Ljetnu ligu 1970. u Maksimiru je, među inim i zbog Čajkovskog, gledalo oko 200.000 ljudi. Čik je u Dinamo donio red i disciplinu, ali i neke osobite novotarije. On je uveo radno vrijeme! Dinamovci su na stadionu morali biti od 9 do 18 sati. Čik je s Dinamom bio treći u prvenstvu. Dinamo je odigrao dobrih utakmica, no sljedeća sezona krenula je loše i Čik se razišao s Modrima već u listopadu 1971. Zlatko Čajkovski nizao je potom klubove, ali nikada više nije ponovio - Bayern.

Zlatko Čajkovski bio je dobar trener, ali u vječnome će sjećanju ostati kao briljantni nogometaš. On je bio pojam halfa. S Čajkovskim su se, u njegovim najboljim danima, mogli uspoređivati samo odlični Mađar Bozsik i veliki Austrijanac Happel.

Čik je s dinamovcima do savršenstva uvježbao kombinacije kod slobodnih udaraca. Stoga je svaki slobodnjak bio velika opasnost za suparnika. Imao je 47 godina i trbuščić kad je vodio Dinamo, no na svakome treningu volio je zaigrati. Nije volio gubiti. Kad je gubio, igralo se dok njegova “strana” ne pobijedi. Ako nije mogao pobijediti, prekidao je trening.

Zlatko Čajkovski bio je vrlo simpatičan. Bio je veseljak. Bio je, jednostavno, divan čovjek i nitko nije mogao stvoriti štimung poput njega. Čik je imao problema s kilama. Sa svakom kilom šećer se dizao “u nebo”. Stoga je supruga Rada pazila da se drži strogih dijeta. No Čik, gurman par excellence, potajice je naručivao delicije. Kad je početkom osamdesetih vodio GAK, pričalo se u Grazu, jednom je tjedno na stolu morala biti pečena svinjska glava. Čajkovski je do suza znao nasmijati Dinamove nogometaše. Kako? U sezoni 1970/71. u Prvoj je YU-ligi igrala Crvenka. U tjednu pripreme za utakmicu s Crvenkom, on je stalno ponavljao: “Eto, napokon u nedjelju idemo igrati s tom Zelenkom!”

OSOBNI KARTON

Zlatko Čajkovski

Rođen 24. studenoga 1923. u Zagrebu.

Preminuo 27. srpnja 1998. u Münchenu.

Igračka karijera

HAŠK (1939.-1945.)

Partizan Beograd (1946.-1955.; ukupno 391 utakmica, 97 golova; službeno 187 utakmica, 28 golova)

Köln (1955.-1958.; 57 utakmica, 7 golova)

Hapoel Haifa (1958.-1960.)

Reprezentacija Hrvatske (1942.-1943.) 2 utakmice

Reprezentacija Jugoslavije (1946.-1955.) 55 utakmica, 7 golova

Trofeji

2 srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1948. i 1952.

2 prvenstva Jugoslavije (1947., 1949.)

3 Jugoslavenska kupa (1947., 1952., 1954.)

Trenerska karijera

Köln, Bayern, Hannover, Offenbach, Dinamo Zagreb, Nürnberg, AEK Atena, Zürich, Grenchen, GAK, Apollon Kalamarias

Linker
22. listopad 2021 03:08