Slaviša Žungul, vrhunski golgeter Hajduka, s kapacitetima da postane igrač svjetskog kalibra, jednim svojim nepromišljenim potezom, odnosno bijegom u Ameriku, izazvao je veliki skandal u taboru splitskog kluba, po mnogima je u stvari upropastio svoju karijeru. Žungul sigurno tako nije mislio ni onda, pogotovo niti danas, jer se u Americi jako dobro snašao, postao je prava zvijezda, imao je zanimljiv život, uspješnu karijeru igrača, u prvom redu dvoranskog nogometa. Izvjesno je da se financijski osigurao, ali to se sve ne može usporediti s mogućnostima da je bio strpljiviji i čekao svoj trenutak odlaska u inozemstvo, po pravilima koja su vladala za njegovu generaciju.
- Slave je bio igrač za velike transfere, golgeter koji bi sigurno igrao u najvećim klubovima Europe - rekao je Ivica Šurjak. - Mogu kazati da je naša generacija bila talentirana i trofejna, uglavnom smo baš svi nosili dres reprezentacije, ali nitko od nas nije bio toliko nadaren kao Žungul.
- Nevjerojatna je bila lakoća kojom je Žungul zabijao golove, ono što ga razlikuje od mnogih, to je da drugim napadačima treba podrška, asistencija, dok je on imao sposobnost samostalnog djelovanja.
Žungul se nikad ne bi pomirio s takvim promišljanjima da je trebao čekati dozvolu za inozemstvo do svoje 27. ili 28. godine, jer je iz Hajduka otišao s navršene 24. godine, uvjeren da je povukao pravi potez kad se riješio okova splitskog kluba. Nekoliko je varijanti razloga njegova bijega iz Hajduka i Jugoslavije, ono što ga je naročito mučilo bilo je odsluženje kadrovskog roka u JNA, što je izbjegao pa je jedno vrijeme bio definiran kao vojni bjegunac.
Slaviša Žungul
Žungul je rođen u Požarevcu, kad mu se majka Danica preudala doselio se u Kaštel Lukšić. Tamo ga je uočio Bata Žanetić, jedan malo poznati igrač Hajduka, kojemu se pod stare dane život sastajao od pomaganja treneru juniora Tomislavu Iviću, ali i u pronalaženju talenata za Bijele. U prvu momčad Bijelih najprije su upali Lemešić, Jerković, Džoni (klasa 1949/50), pa onda mlađi Mužinić, Peuzović, Boljat, Jovanić, Šurjak (generacija 1952/53), zatim je na red došao tercet Žungul, Vedran Rožić i Luka Bonačić (1954/55). Oni su uglavnom svi prošli juniorski staž pod trenerom Ivićem.
Žungul je debitirao za prvu momčad u vrijeme trenera Branka Zebeca (šest utakmica), potom je Bijele preuzeo Ivić, ali je pozicija desnog krila bila rezervirana za Berislava Poldrugovca. Svjedočio sam koliko je šjor Bata pritiskao Ivića, uvjeravao ga i molio, tumačio kako je "Žungul bogomdani golgeter". I to se pokazalo…
Od ljeta 1973. do prosinca 1978., dakle tijekom pet i pol prvenstava Žungul je na 177 utakmica postigao 82 gola, tijekom tih šest nepunih sezona uvijek je bio prvi strijelac Hajduka. Čak i u onom posljednjem prvenstvu, prije napuštanja Splita, kada je odigrao prvi dio i iz 17 nastupa postigao 12 golova, posljednji put na Starom placu 3. prosinca 1978. na utakmici Hajduk - Sarajevo 5:0. Bila je to prava parada moći Bijelih premda su uoči te sezone ostali bez četvorice standardnih igrača - Drage Rukljača koji se vratio u Kranjčevićevu, Vilsona Džonija, koji je pojačao Dinamo, te Ivana Katalinića i Marija Boljata, koji su otišli na odsluženje vojnog roka. Uz to, što je Žungul otišao u Ameriku, u zimskoj pauzi, dogodila se teška ozljeda Mićuna Jovanića (pukla mu Ahilova tetiva). Radi kronike, Hajduk je i tako prepolovljen, s Ivićem ipak na kraju osvojio naslov prvaka Jugoslavije.
Žungul je krenuo u New York, na nagovor Ante Kuzmića Bekina, kontroverznog splitskog menadžera, na račun poziva Dragana Popovića, pričuvnog igrača Crvene zvezde (odigrao je pola prvenstva za Hajduk u sezoni 1964/65), s pismenom dozvolom glavnog tajnika Bijelih Ante Žaje da mu se dozvoljava igrati mali nogomet. Bila je to prevara Žungula, koji je molio da mu se omogući nastup na jednom prigodnom turniru malog nogometa, ali je vjerovao da će u Americi moći igrati pravi nogomet. Poslije je objašnjavao kako je bio nezadovoljan tretmanom u klubu, tražio je trosobni stan, nudili su mu dvosobni (bio je samac, majka Danica stanovala je s drugim sinom Marijom, u novogradnji Splita III, u Ulici Ružice Markotić). Bliže istini je bilo da je Žungul želio otvoriti biljar salu u Plinarskoj ulici, pa je i opremio, dozvolu nije dobio.
Slaviša Žungul
Dugo je trajalo natezanje između Hajduka i tada Stevea Zungula, oko dozvole, nudio je Bijelima preko izaslanika odštetu, ali je predsjednik Tito Kirigin bio tvrdoglav. Zungul je zaigrao za New York Arrowse, dominirao je u tamošnjoj Major Indoor Soccer League, postao velika zvijezda, najbolji igrač dvoranskog nogometa svih vremena. Ipak, priznao je za američki časopis Sport Illustrated koliko pati za velikim, pravim nogometom. Dozvolu nije imao, FIFA je spriječila, dok mu napokon Vrhovni sud SAD-a poslije pet godina, pod formulom 'prava na rad', nije omogućio registrirati se za NSL i to za Golden Bay Earthquakes iz San Josea. Odmah je proglašen za najboljeg igrača lige (MVP), čak je u tom gradu počašćen, dobio je svoj dan, Zungul day. Igrao je i za San Diego Sockers i Tacoma Stars, pa se vratio u dvorane, zaključio karijeru 1990. Bavio se raznim biznisom (nekretnine, cvjećarna, trgovina dijamantima, ulaganja na burzi), investirao je novce i u splitski disko klub Hollywood (miniran početkom Domovinskog rata) u zgradi veslačkog kluba Gusar. Žungul je bio prisiljen operirati oba kuka, to je bila posljedica igranja malog nogometa s mantinelama.
Što se tiče karijere Žungula u dresu Hajduka, zaista je bio glavni igrač svoje generacije na račun golova, ali ne i posebno omiljen. Bez obzir što je još u to vrijeme volio provode i noćne izlaske, dakle pojavljivati se u ambijentima jet-seta, Žungul je u stvari bio škrtac, te je tek u Americi ostvario zarade i postao široke ruke. U sjećanju je ostala epizoda prigodom uzvratne utakmice za Kup UEFA u Beču protiv Rapida (u Splitu je bilo 2:0) kada je trener Vlatko Marković obećao nagradu od 100 maraka svakom igraču koji postigne gol. Hajduk je izgubio s 1:2, strijelac je bio Žungul, koji je još u trenutku napuštanja terena, prije nego se ušlo u svlačionicu, odmah od trenera tražio naplatu premije. Jednom prilikom na povratku s turnira u Sevilli, Žungul je u avionu zaspao, pa mu je netko iz stražnjeg džepa, više radi vica, izvukao sto dolara, da bi kasnije, kad se probudio i uoči slijetanja u Split, otkrio kako mu nema dolara, sasvim se izbezumio, krenuo je s najodvratnijim proklinjanjima onoga koji mu ih je navodno zdipio, pa je na sav glas nekoliko puta poželio:
- Daj Bože da ovi avion padne, da se raspadne.
U arhivi Hajduka zabilježeno je, kao i u sjećanjima starijih navijača Bijelih, da je Žungul protiv islandskog Keflavika u Splitu (7:1) postigao četiri gola, zatim hat-trikove protiv Floriane (5:0) na Malti, Rijeke (4:1) na Kantridi, te protiv Dinama (3:0) i Beograda (3:0) na Starom placu. Iz nekog svojeg revolta u više navrata otvoreno je govorio, u stvari izazivao kao nekim priznanjem kako mu je draga Crvena zvezda. To se pročulo, pa je doživio strašne uvrede tijekom utakmice u derbiju protiv tog rivala Splitu, da bi pri kraju zabio gol za pobjedu od 1:0, pa se sve pretvorilo u ovacije, pravi standing ovation, skandiranje: Slaviša, Slaviša.
Kako je Hajduk sedamdesetih godina prošlog stoljeća faktički bio momčad reprezentativaca tako je i Žungul igrao za Jugoslaviju, ukupno 14 utakmica, zanimljivo bez da se upisao u listu strijelaca.
Slaviša Žungul, rođen 28. srpnja 1954. u Požarevcu, prvotimac Hajduka od proljeća 1973. do kraja 1978., odigrao je 342 utakmice u bijelom dres, postigao 182 gola (u prvenstvu 177/82, u kupu 21/13, u europskim kupovima 22/14), s Hajdukom je osvojio tri naslova prvaka i četiri kupa Jugoslavije. U dresu reprezentacije bivše države nastupio je 14 puta.