Pero Radaković zaštitni je znak HNK Rijeka za sva vremena. I pola stoljeća nakon prerane smrti. “Četvorka” u današnjoj džungli brojeva ne znači puno na dresu. U njegovo doba, šezdesetih godina prošlog stoljeća, svaki je broj značio jednu - ulogu. Tonči Gulin zabio je tri gola Dinamu u Maksimiru u jednoj od rijetkih pobjeda Rijeke (3:2), dok je iz drugog plana dirigirao Pero Radaković. “Half”, po potrebi ofenzivni vezni, strijelac... Sjajno je igrao glavom. Dirigent igre iz pozadine. Pirlo i Modrić. Iz nekih drugih vremena. Kantrida se ponosila Radakovićem. Dijete sa Sušaka na travnjak radosti u kamenolomu stigao je s petnaest godina (1952).
Deset godina kasnije, 10. lipnja 1962. godine, u Santiagu zabio je gol zapadnim Nijemcima u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva i odveo Jugoslaviju u polufinale. Gol za sva vremena. Galić je varkom tijela prevario Schnellingera, ubacio u sredinu...”Pusti”, prisjeća se kasniji kralj strijelaca, Zlatna kopačka, Joško Skoblar, koji inače nikome ne bi dao loptu, “viknuo je Pero.” Igrala se 85. minuta. Topovski udarac završio je iza Fahrianovih leđa. Igrač zamotane glave ušao je u povijest. Rijeke, Jugoslavije i - Njemačke!
Tragedija na treningu
France Presse nabrojio je zvijezde mundijala - Đalma Santos, Schnellinger, Maldini, Didi, Zito, Masopoust, Pele, Garrincha, Zagallo i - Radaković!
Igrali su u Čileu 1962. godine Dražan Jerković, razarač suparničkih obrana Vlatko Marković, jegulja u napadu - Joško Skoblar, ali i brzonogi Anković. Ostali koji su ispisali povijest: Šoškić, Durković, Jusufi, Popović, Šekularac, Galić... Hrvatska kralježnica - Marković, Radaković, Anković, Skoblar, Jerković...
Četiri godine kasnije, točnje 1. studenoga 1966., Radakoviću je pozlilo na jutarnjem treningu. Jurnjava do bolnice Đorićevim automobilom. Legendarni “maser” Alfredo Boby Otmarich masirao je Perino srce. Umro je na putu do bolnice! Prokleto prerano, u 29. godini. Okrutna sudbina otrgnula ga je iz kamenoloma radosti. Dijete Sušaka, sahranjen je na groblju Trsat. Ispratila ga je cijela Rijeka. Pero je bio pojam skromnosti. Igrač vrhunske klase i čovjek iz naroda.
A znalo se da Pero ima problema sa srcem. Oni su primijećeni još za vrijeme turneje po Zapadnoj Njemačkoj 1963. godine. U utakmici protiv Nürnberga morali su mu pomagati liječnici i na terenu i poslije u bolnici. Kako se problemi sa srcem nisu smirivali, liječnici su mu predložili odmor, ali Pero se za tri mjeseca vratio na teren. On se nije mogao osloboditi žudnje za nogometom, znao je da riskira, ali nije mario. Sve je dao za nogomet i svoju Rijeku.
Nije prošlo dugo u Rijeci su se zgodno sjetili kako obilježavati uspomenu na njegovo djelo i 1969. godine započet je turnir, koji postoji i danas, s imenom pokojnog Petra Radakovića. Ovaj memorijalni turnir znan je u cijelom svijetu i na njemu su nastupali najveći svjetski klubovi sa svojim omladinskim momčadima. K tome, 1972. godine u klubu u kojem je proveo i život i karijeru osnovana je i Omladinska nogometna škola Petra Radakovića.
Blažević mu bio suigrač
Po stilu igre podsjećao je na Zlatka Čajkovskog. Pero Radaković i Vladimir Lukarić prvi su riječki reprezentativci. Radaković je za nastup protiv Austrije u Zagrebu u Sportskim novostima ocijenjen - desetkom!
Obožavao ga je Barba Luka Kaliterna, godinu je dana bio trener Rijeke, a potom su njegovu karijeru izgrađivali Stojan Osojnak i Angelo Zicovich. Obojica bivši igrači Rijeke. Osojnak je 1954. godine donio naslov prvaka Dinamu zabivši gol Crvenoj zvezdi za pobjedu 1:0 u posljednjoj minuti.
Radaković je bio jedan od najboljih igrača Rijeke u prvim europskim nastupima, Rappan Kupu, 1962. godine, kada je blistao Enzo Zadel, još jedan igrač sredine terena s osjećajem za igru i - pogodak. Treći u veznom trokutu bio je Velimir Naumović.
I Miroslav Blažević bio je Perin suigrač. Mišić, Điprić, Mihovilović, Brnčić, Dunaj, Pavković, Demir, Radaković, Veselica, Naumović i Ćiro Blažević igrali su u Tuzli u pobjedi Rijeke 5:1, kad je Radaković postigao najbrži gol u povijesti Rijeke. Zatresao je mrežu Tuzlaka nakon pet sekunda igre!
Rijeka je u Prvu saveznu ligu ušla 1958. godine, kad je pred 17.000 gledatelja na Kantridi demolirala Napredak iz Kruševca 6:2 (Gereš 3, Medle 2, Osojnak...). Prvoligaši nakon jedanaest godina. Osojnak i Veselica, Geni Raunich (Maurov otac) i Enzo Zadel, Radaković i Naumović... Rijeka je bila na nogama. U ludilu.
U konkurenciji 15 klubova nogometaši Rijeke su, predvođeni Perom Radakovićem, osvojili 4. mjesto u sezoni 1964/65. Bili su četvrti i iduće sezone! Sjajni rezultati. Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Lukarić, Tomljenović, Gulin, Naumović i Vukoje bili su idealna momčad koju su vodili Osojnak i Zicovich.
Radaković je 1962. proglašen za najboljeg sportaša Rijeke. Tri godine, od 1961. godine, bio je najbolji zadnji vezni u Jugoslaviji!
Pero Radaković jamačno je jedan od najboljih igrača Rijeke svih vremena. Po učinku na utakmicama. Odličan u primanju lopte, dobar pregled igre, igra u oba pravca. Pravodobno je osvajao prazne prostore u napadu, zabijao golove. Nije bio brz, ali izdržljiv s naglašenim osjećajem za suradnju... Igrao je po cijelom terenu. Suigračima uvijek pri ruci...
Rijeka se još ponosi Radakovićem! A njegovo je srce prestalo kucati prije 54 godine... Da je bilo televizijskih analiza, i danas bi se proučavala Radakovićeva linija kretanja. Za dodatne informacije pitajte Joško Skoblara, velemajstora koji je karijeru zaključio na Kantridi tri desetljeća poslije Perine smrti. Joško dobro zna koliko je Pero bio dobar.
Mural pokraj stadiona
Radaković nije odlazio s Kantride. Nema tko ga nije želio dovesti, Zvezda, Partizan i Dinamo. Dvaput ga je htio angažirati Hajduk, koji je ipak bio najuporniji. Jednom su ga “oteli” s Platka, pukla je afera. Sa splitske Rive Radaković se vratio svojoj jedinoj ljubavi - Kantridi. Nije mogao bez rijeke, za Hajduk je odigrao samo revijalnu utakmicu.
U zahvalu su mu današnji navijači Rijeke okupljeni u Armadi naslikali prekrasan mural pokraj stadiona. Danima su radili na njemu. Petar Radaković je to zaslužio!