Od Sinja do Splita 35 je kilometara. Od Sinja do Zagreba čak 409. No premda je Split bio toliko blizu, Sinjanin Slaven Zambata, jedan od najboljih hrvatskih napadača svih vremena, 1959. nije završio u Hajduku, nego u Dinamu. Kako se to moglo dogoditi?
Slaven Zambata je 1959. već bio ozbiljna zvjezdica. Nizao je pogotke u sinjskome Junaku i zapeo je za oko Hajduku. Bijeli su Zambatu pozvali da dođe u Split i da s juniorima Hajduka zaigra na turniru u San Remu. Zambata je s juniorima Hajduka trenirao tjedan dana i odigrao utakmicu s prvom momčadi Bijelih.
Na fotografiji: generacija '67 - Mesić, Šarić, Zambata, Brnčić, Lamza i predsjednik GNK Dinamo Mirko Barišić.
- Baš tih dana u Split se iz Bologne vratio Bajdo Vukas. Gradom se pročulo da će on zaigrati za juniore u dvoboju s prvom momčadi Hajduka. Stadion je stoga bio pun do vrha. Nisam mogao vjerovati da ću igrati s Bajdom. No dogodilo se. Utakmica je završila 1:1. Bajdo je, po običaju, prošao sve i namjestio mi gol i još jedan zicer. Nisam bio loš na prvoj probi, a dobro je prošao i nastup u San Remu. Kad smo se vratili iz Italije, sjeo sam s Bijelima. Obećali su mi svašta: ugovor, sobu u Splitu, upis na Pedagošku akademiju i hranu u hotelu Marjanu. Bili su to u ono doba kraljevski uvjeti. Rekli su da će mi se ubrzo javiti. Otišao sam u Sinj i čekao. Prolazili su dani, pa tjedni, a iz Splita nije stizao ni glas - priča Zambata.
Upisuj fakultet
Kako se Hajduk nije javljao, majka Maja Slavenu je kazala: “Sine, upisuj fakultet u Zagrebu.” Zambata je upisao Pravni fakultet (naravno, diplomirao je) i stigao u Zagreb. Što je, srećom, doznao Mladen Delić, naš legendarni sportski komentator. Sinjanin Delić odmah je upozorio Modre da je u Zagrebu napadač koji obećava i Zambata je došao na probu u Maksimir.
- Milan Antolković, Oskar Jazbinšek i prof. Miloje Gabrijelić dva su me mjeseca testirali i u studenome 1959. potpisao sam ugovor s Modrima. Nakon ilegalčenja u studentskim domovima, Dinamov direktor Otto Hofmann smjestio me u Esplanadu. Kad sam ušao u hotel, nisam znao kamo bih se okrenuo. Kakav luksuz. I - Dinamo!
No, zanimljivo, Zambata nije jedini igrač kojega je Hajduk promašio 1959. U času kad je on bio s juniorima Bijelih, na probi je s prvom momčadi bio Josip Skoblar. Ni on nije prošao. Čudo jedno - istoga ljeta Hajduk je promašio dva velikana.
Zambata je u Maksimiru odmah ušao “u žrvanj”. Debitirao je s Vojvodinom. Bio je toliko žestok da je novosadskome vrataru Verešu slomio dva rebra. Potom je igrao s Hajdukom u Kupu, pa s Crvenom zvezdom u prvenstvu. Čuvao ga je - Zebec. Međutim. potom je stiglo doba kušnje. Igrao je malo za prvu, pa malo za drugu momčad da bi se 1962. standardizirao u prvih 11. Kako je nizao pogotke, 1962. je stigao i do reprezentacije.
Tri puta pismo
Slaven Zambata (24. rujna 1940.) bio je pravi nasljednik Wölfla i Jerkovića. On je bio rođeni golgeter i to je bila njegova najveća odlika. No ni ostale nisu bile nimalo manje. Zambata je bio snažan i hrabar. Njegova je brzinska izdržljivost bila na najvišoj razini, imao je sjajan start s mjesta i odličan udarac, a izvrsno je čitao navike i namjere suparničkih braniča i lukavo čekao njihove pogreške. Zambata je u Dinamo stigao s odlikama, ali i manama.
- Stoga sam radio dvostruko više od ostalih. Drugi su radili pet sklekova, a ja deset. Nosila me volja, hranila me želja i imao sam trenere koji su znali kako pomoći.
Zambatu su “brusili” i “brusili”. Jednu od ranih utakmica igrao je s Beogradom na Karaburmi. Lipošinović je izvrsno prošao po desnoj strani i uputio savršenu loptu na prvu vratnicu. Zambata je lako ušao ispred centarhalfa i sa šest-sedam metara raspalio po lopti. Umjesto u mreži, lopta je završila daleko od prve vratnice. Antolković nakon utakmice nije kazao ni slovo. No u Zagrebu, nakon prvog treninga, kad su svi pošli prema svlačionici, Antolković je zaustio: “Zambata, molim vas, ostanite.” Dva tjedna Zambata je nakon treninga ostajao na igralištu. Pola sata lopta je išla na prvu vratnicu, a on je utrčavao i “namještao” nogu. Nakon dva tjedna žmireći je mogao postići pogodak. To je tako, to je zakon: talent je važan, ali bez usavršavanja nema koraka naprijed.
Zambata je igrao s tri odlične Dinamove generacije, no svakako je najpamtljivija ova: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gucmirtl i Rora, koja je u finalu Kupa velesajamskih gradova 1967. nadvisila Leeds (2:0, 0:0).
Kup velesajamskih gradova u sezoni 1966./67., u kojoj se Zambata suočio s visokim Zebecovim zahtjevom: “Hoću gol svaku utakmicu”, jedna je od najsvjetlijih točaka Dinamove povijesti. Dinamo je igrao odlično, u Maksimiru u šest utakmica nije primio ni gol, u Zagrebu su padali Juventus (3:0), Eintracht (4:0), Leeds (2:0).
No bilo je i drama. Modri su mogli ispasti već u prvome kolu. Nakon što je Spartak u Brnu nadvisio Modre sa 2:0, Dinamo je uzvratio sa 2:0 u Zagrebu. Produžetak je završio bez pogodaka i stigao je dramatični trenutak odluke. Tada o pobjedniku nisu odlučivali jedanaesterci, već novčić, dakle - sreća. Što se dogodilo, priča Zambata:
- Na početku utakmice, kad su se birale strane ili lopta, kazao sam “pismo” i izgubio. Na početku produžetka ponovo se biralo, opet sam kazao “pismo” i izgubio. Kad je završila utakmica, svi smo se na igralištu okupili oko suca. Prvi sam birao i ponovo sam kazao “pismo”. Sudac je bacio novčić, koji je završio u blatu i nije se vidjelo što je. Sudac je iz blata izvukao novčić i krenuli smo na atletsku stazu. “Što sada?”, pitao sam se i odlučio: “Ma mora napokon biti pismo”. Kada je novčić pao na stazu, napokon se ukazalo - pismo. Dinamo je potom otišao do kraja.
Medicinski fenomen
Zambata je s Dinamom osvojio Kup velesajamskih gradova 1967., igrao je finale Kupa velesajamskih gradova 1963. i osvojio četiri Kupa (1960., 1963., 1965. i 1969.). Dinamo je tih godina rušio Milan, Bayern, Celtic, Juventus, Benficu, Porto, Leeds, Feyenoord, Nacional Montevideo, Ferencvaros, Eintracht Frankfurt... No premda je bio odličan i igrao odličan nogomet, Zambatin Dinamo nikad nije bio prvak. Zašto?
- Uvijek prvo volim pogledati u svoje dvorište. Mi igrači bili smo prvi krivci što nismo bili prvaci. No veliki je problem bio i taj što je momčad prerasla klupsko čelništvo. Mi nismo imali logistiku. Drugi su imali - kaže Zambata.
Zambata je najbolji bio u najvećim utakmicama, a redovito je blistao u Beogradu, u kojem je postigao 25 pogodaka!
Zambatina statistika svakako bi bila i bolja da 1966. nije završio na operaciji koljena. Izvadili su mu dva meniska i bez njih je igrao još pet godina. Kako je to bilo moguće, ni liječnicima nije bilo jasno...
Negda su nogometaši imali široke interese. Nisu putovali poput kovčega, već su gledali svijet oko sebe i donosili kući vrijedne stvari. Zambata je bio prvi koji je u Zagreb donio singlicu “Hit the Road Jack”, veliki hit Raya Charlesa iz 1960. Tako je pomogao da taj hit dospije u fonoteku Radio Zagreba. Zambata ima loptu s uzvratne utakmice finala Kupa velesajamskih gradova s Leedsom, ima i loptu s utakmice Celtic - Dinamo 0:1, a osobito ponosno čuva maleni pokal koji je primio kao najbolji igrač turnira u Bellinzoni na kojem su igrali Beckenbauer i Rivera. Zambatina golgeterska statistika je fantastična.
Zambata je jedini igrač koji je postigao hat-trick u dvobojima sa svim momčadima negdašnje jugoslavenske “velike četvorke”. On je zabio hat-trick Partizanu u utakmici koju je Dinamo dobio 7:2, Crvenoj zvezdi (6:0) i Hajduku (4:1). Za Dinamo je odigrao 396 utakmica i zabio 276 pogodaka (0,68 po utakmici). Za Jugoslaviju je odigrao 31 utakmicu i zabio 21 pogodak (0,68 po utakmici). On je, s Bobekom, postigavši 41 pogodak, bio najbolji strijelac Jugoslavenskoga kupa, a s osam pogodaka bio je najbolji strijelac finala Kupa.
Zambata s Igorom Cvitanovićem, sa 15 pogodaka, dijeli prvo mjesto na ljestvici najboljih strijelaca Dinama u europskim kupovima. On je “matirao” i Lava Jašina, možda i najboljega vratara svih vremena.
Slaven nije bio jedini Zambata osobitoga talenta. Odličan nogometaš bio je i njegov četiri godine stariji brat Miodrag. On je igrao za Šibenik. Bernard Vukas, koji nikoga nije priznavao, o Miodragu je kazao: “Ovaj je bolji od mene.” No Miodrag se nije dokraja zaputio u nogomet. Studirao je, završio fakultet i nije imao vremena za nogomet.