Ivan Iko Buljan (Runovići, 11. prosinac 1949.) bio je po mnogim kroničarima nogometne igre - ne samo našim, već i njemačkim - jedan od najboljih svjetskih obrambenih igrača u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. On je bio all-round obrambeni igrač. Bio je i desni i lijevi bek, bio je libero, a u Hamburgeru je igrao i zadnjeg veznog. Na svim pozicijama bio je odličan.
Buljan je bio izdržljiv, snažan i uporan branič. Izgledao je kao da je odvaljen od stijene. No, zanimljivo, njegova najveća branička odlika nije bila “fizička”, već razumna igra. On je obranu igrao glavom. Buljan je bio izvrstan branič, ali i vrlo opasan napadač. Kad je krenuo naprijed, bio je nezaustavljiv, a u gol-situacijama bio je vrlo snalažljiv. Buljan je imao osjećaj za gol i stoga je zabijao pogotke. Vrlo često - najvažnije. On je, na primjer, u ključnoj utakmici sezone 1970./71. s Partizanom u Beogradu zabio pogodak za pobjedu Hajduka 4:3, koja je Bijelima praktički donijela naslov prvaka.
Pojam profesionalca
Buljan je, još dok je igrao u Hajduku, bio pojam profesionalca. On je bio igrač koji je poštivao rad, red i disciplinu. Stoga je bio i osobiti autoritet. Buljanu je lopta u rodnim Runovićima bila sve. S loptom je zaspao, s loptom se budio. Imao je samo 15 i pol godina kad su u runovićkom Mračaju odlučili da će Buljan zaigrati za seniorsku momčad. S toliko godina, po propisima, on za seniore nije mogao igrati. Stoga su falsificirali njegovu nogometnu iskaznicu. U rubriku datum rođenja upisano je da je rođen 1946., a ne 1949. Buljan je u Mračaju igrao na poziciji centarfora i zabijao je od 20 do 25 pogodaka po sezoni.
Zanimljivo, njegov dar za postizanje pogodaka zapazili su suci koji su Buljana i preporučili Hajduku. Kad je 1967. Buljan, “mlad i nadareni golgeter”, došao u Split, Ante Mladinić silno se iznenadio.
“Hej, pa meni su pričali da imaš 18 godina, da još možeš igrati za juniore, a ti već imaš 21 godinu.”
Tada je Buljan otkrio falsifikat i u njegovu je iskaznicu unijeta točna godina rođenja. Buljan je u juniorima Hajduka bio centarfor, no Ante Mladinić, a potom i Dušan Nenković, imali su s njime drukčije ideje. Oni su od Buljana odlučili stvoriti all-round obrambenoga igrača svjetske vrijednosti.
- Hvala im. Da sam ostao centarfor, vjerojatno ne bih postigao nikakvu karijeru - kaže Buljan.
Buljan je Hajdukovu majicu nosio 10 godina. Odigrao je 402 utakmice i postigao 58 pogodaka. Nizao je trofeje. Tri puta bio je prvak Jugoslavije (1971., 1974., 1975.), a osvojio je i četiri Kupa (1972., 1973., 1974., 1976.). Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 36 utakmica i postigao dva pogotka. Igrao je u završnici SP-a 1974. i EP-a 1976. Vrhunac domaće karijere doživio je 1975. kad je u anketi Večernjega lista bio izabran za najboljega nogometaša Jugoslavije i kad je bio proglašen najboljim sportašem Dalmacije.
Kad je mogao, sa 28 godina, Buljan je krenuo u inozemstvo. Bundesliga je za njega bila obećana zemlja. Stigao je u HSV, za koji je u razdoblju od 1977. do 1981. samo u Bundesligi odigrao 103 prvenstvene utakmice i postigao 22 pogotka. Rijetki su obrambeni igrači koji imaju tako dobar ofenzivni učinak. Stoga je Buljan HSV-u bio zlata vrijedan.
Buljan je u HSV-u igrao pod palicom Branka Zebeca, s kojim se dobro upoznao u Hajduku u sezoni 1972./73. Sa Zebecom je bio prvak Njemačke 1979., a 1980. igrao je finale Kupa prvaka (0:1 poraz s Nottinghamom).
- Da se nitko ne uvrijedi, Zebec je najbolji hrvatski trener svih vremena - veli Buljan. - Zebec je bio izuzetan u svakome pogledu. On je nogomet imao u malome prstu, a bio je i krasan, izvanredno inteligentan čovjek. On je u karanteni igrao šah s Magathom. U Njemačkoj ne postoji igrač koji o Zebecu neće govoriti lijepo. Pomogao je svima, a pomogao je i meni. Zbog Zebeca sam dobivao bolje ugovore, a kad sam mu se htio zahvaliti, on je uporno ponavljao: “Zahvaliti mi se možete samo na jedan način - dobrom igrom.”
HSV, koji je u Buljanovoj eri bio vrlo jak (najjača postava bila je: Kargus - Kaltz, Nogly, Buljan, Jakobs - Hieronymus, Magath, Memering - Keegan, Hrubesch, Milewski), u sezoni 1979./80. natrčao je na Hajduk. Hamburžani i Splićani sučelili su se u četvrtfinalu Kupa prvaka (danas Liga prvaka). Hajduk je prvu utakmicu, u Hamburgu, igrao sjajno i izgubio 0:1. Zanimanje za uzvratnu utakmicu bilo je nezapamćeno. Ulaznice su planule učas, a cijene na crnom tržištu bile su lude. Jedna ulaznica kod švercera se mogla kupiti za dvije prosječne plaće (danas oko 10.000 kuna).
Kontra Hajduka
Buljan prvu utakmicu nije igrao, jer se oporavljao od žutice. Za uzvratnu je, pak, bio spreman. Kad se to u nas saznalo, pod naslovom “Je li moralno da negdašnji cijepljeni hajdukovac igra protiv svojih?” krenula je medijska ofenziva na Buljana.
- Bilo mi je vrlo teško. Bit će mi žao ako ispadne moj Hajduk, a neće mi biti svejedno ako ispadne moj Hamburger. Uoči utakmica često su me zvali novinari, a ja sam im, što možda i nije bilo korektno prema mojim poslodavcima, odavao tajne Hamburgerove igre. Iako to i nisu bile osobite tajne, jer se na igralištu moglo sve vidjeti. Uoči uzvratne utakmice, kada sam saznao da ću igrati, bilo mi je osobito teško. Međutim, tada sam presjekao: “Profesionalac sam i odigrat ću maksimalno profesionalno.” U uzvratnoj sam utakmici igrao na poziciji libera i u 90 minuta, što tada uopće nije bilo naglašeno, nisam načinio ni jedan prekršaj - prisjeća se Buljan te velike utakmice.
Hajduk je u uzvratu pobijedio 3:2 (Primorac nije iskoristio kazneni udarac), no prošao je HSV jer je zabio u gostima. HSV, nakon što je polufinalu samljeo Real Madrid (0:2, 5:1), otišao je do finala gdje se spotakao na Nottingham (0:1).
U Buljanovoj karijeri ništa se nije dogodilo slučajno. On je bio profesionalac od glave do pete. Zbog te odlike Buljana su koristili Ivić i Poklepović. Oni su Buljana zvali u Split kako bi Hajdukovim igračima objasnio pojam profesionalca i profesionalizma!
Nakon što je sa 32 godine zaključio karijeru u HSV-u, Iko Buljan se otisnuo u Ameriku. U New Yorku je zaigrao za Cosmos koji je tada, željan uspjeha pod svaku cijenu, masno plaćao svjetske zvijezde. Buljan je u Cosmosu igrao s Neeskensom, Carlosom Albertom, Cabanasom, Chinagliom, Rijsbergenom, Bogićevićem...
Buljanu je nogometna karijera donijela mnogo lijepih trenutaka, ali donijela je i jedan izrazito crni. Buljan je na jednome treningu Bijelih (1974) ušao klizećim startom u kuma Ivicu Matkovića. Puknula je - noga. Buljan se zavjetovao da neće obrijati bradu dok Matković, izrazito talentirani mladi hajdukovac, ne zaigra u prvoj momčadi Bijelih. Matković se vratio nakon šest mjeseci i Buljan je obrijao bradu.
Nakon igračke karijere Buljan se bavio trenerskim poslom. Bio je trener Hajduka, Šibenika, Primorja iz Ajdovščine, s radio je i u Tunisu, Kataru, Kuvajtu. Jedna od njegovih najzanimljivijih trenerskih rečenica jest:
“Za dobro odijelo treba dobar štof.”
Buljan je od 1990. do 1996. bio i sportski direktor Hajduka. Bilo je to rezultatski vrlo plodno razdoblje Bijelih. Hajduk je 1991. osvojio posljednji Kup u negdašnjoj državi, a potom je nanizao tri naslova prvaka Hrvatske (1992., 1994., 1995.), dva Hrvatska kupa (1993., 1995.), a 1995. igrao je i četvrtfinale Lige prvaka s Ajaxom.
OSOBNI KARTON
Ivan Buljan
Rođen 11. prosinca 1949. u Runovićima
Igračka karijera
Mračaj
Hajduk Split (1967.-1977.; ukupno 402 utakmice, 58 golova; službeno 239 utakmica, 19 golova)
Hamburger SV (1977.-1981.; 121 utakmica, 27 golova)
New York Cosmos (1981.-1982.; 33 utakmice, 3 gola)
Reprezentacija Jugoslavije (1973.-1981.; 36 utakmica, 2 gola)
Trofeji
3 prvenstva Jugoslavije (1971., 1974., 1975.)
4 Jugoslavenska kupa (1972., 1973., 1974., 1976.)
prvenstvo Njemačke (1979.)
prvenstvo NASL (1982.)
Trenerska karijera
Hajduk Split, Etoile Sportive du Sahel, Šibenik, Al Wakrah, Al Salmiya