Jedan od najvećih napadača u povijesti Hajduka, golgeter kojeg su navijači obožavali

Petar Nadoveza, poslije Frane Matošića, drugi legendarni strijelac Hajduka, ali najbolji od "bijelih" u Prvoj saveznoj ligi bivše Jugoslavije, jedan je od najomiljenijih likova u povijesti splitskog kluba. Golgeter, u svojoj generaciji glavni igrač, ali i najveći zajebant (zajedno s Ivicom Hlevnjakom), kasnije trener, čvrste ruke, koji nije dozvoljavao bilo kakva zezanja i koji je priznavao samo i isključivo teški rad i gvozdenu disciplinu. Uobičajeno je da se tako dogodi, od igrača koji svojim trenerima stvara probleme do stručnjaka, koji sve zasniva na drilu.

Nadoveza je odmah od dolaska na Stari plac stekao imidž "enfant terriblea": najprije je namučio funkcionare "bijelih" s neizvjesnošću hoće li se privoljeti Hajduku, onda kad je došao stvarao je probleme svojim ponašanjem, pa se našao među otpisanima da bi zatim dolaskom trenera Dušana Nenkovića iskazao svoju klasu i doživio uzlet do priznatog velikana splitskog kluba.

Još kao 19-godišnjak, u četvrtfinalu Kupa Jugoslavije, u veljači 1961. Nadoveza je upozorio na svoje golgeterske sposobnosti, polučio je tri gola u Splitu, na Starom placu (Hajduk - Šibenik 4:3). Pogotovo je briljirao u drugoj ligi, tako da su ga svi poželjeli imati, uz Hajduka, posebno Crvena zvezda. Nadovezina sestra se udala u Beogradu, suprug joj je bio strastveni "zvezdaš", dobio je instrukcije od svemoćnog funkcionara Crvene zvezde Slobodana Ćosića kako da privoli mladog Šibenčanina na dolazak na Marakanu. I zaista se dogodilo da je Nadoveza potpisao pristupnicu za Zvezdu, što faktički ipak nije imalo nikakvog efekta.

Uglavnom, u ljeto 1963. Lokomotiva je pozvala Nadovezu kao pojačanje za turneju po Skandinaviji, tajnik Hajduka Marko Vušković (pradjed aktualnog prvotimca Marija) odmah je isposlovao da s "lokosima", također u vidu pojačanja, putuje i Zlatko Papec, inače bivši član tog kluba.
- Prestani me pilati, doći ću u Split - obećao je Nadoveza Papecu, ali mu u domu Hajduka nisu vjerovali. Zato je odlučeno da Marko Vušković krene u München i na povratku Lokomotive iz Švedske "otme" Nadovezu. No, zrakoplova nije bilo, pa je Vušković taksijem požurio na granicu s Austrijom da tamo u Jasenicama iščupa Nadovezu. Dočekao je Vušković Feratu, ali ne i Nadovezu, njega su u Münchenu, tako je rekao Papec, pokupili emisari Dinama, to jest menadžer Predrag Naletilić i odveli na Maksimir. Nadoveza se vratio u Šibenik, krenuli su razgovori oko njegova prijelaza u Dinamo, pa je u prostorije na Šubićevcu uletio Lenko Grčić, tadašnji tehniko Hajduka i rasturio sastanak. Nadovezu je ubrzo našao na Poljani, on mu je rekao:
- Šta ste se pripali šjor Gaga, ne dolazi u obzir da idem u Dinamo, oni su mi poslužili da brže dođem doma…
U podrumu nedovršene obiteljske kuće Nadoveze Grčić je pregovarao s Perom, rekao je da će mu "Hajduk dati koliko mu je ponudila Zvezda". Radilo se o četiri milijuna dinara. Trebalo je te novce prikupiti, dotle je Nadoveza u Šibeniku dobio tjelesnu gardu, uz tadašnjeg trenera Šibenika Slavka Lušticu, sjena broj jedan bio je Tomo Friganović, zakleti pristalica "bijelih", najbolji prijatelj šibenskog golgetera. I onda je stigao Grčić, u stanu Luštice su obavljene formalnosti, kufer love je preuzeo Nadoveza. I predvečer došao u dom Hajduka.

Nadoveza se nije proslavio tijekom prve dvije sezone u bijelom dresu: u prvoj je na 19 utakmica zabio sam jedan gol, u drugoj pet zgoditaka na 18 nastupa (te sezone je kažnjen sa šest mjeseci neigranja, jer je nogom, poslije utakmice, udario suca Jožu Strmečkog). Uprava Hajduka je bilo nezadovoljna stanjem u prvoj momčadi, "bijeli" su ostajali u prvoj saveznoj ligi na jedvite jade, čak dogovaranjima u trokutu sa Željezničarom i Trešnjevkom. Odlučili su otjerati šest igrača, među njima i Nadovezu, koji je prednjačio u psinama (znao je napuhati prezervativ i za vrijeme sastanka pustiti ga da lebdi), ali je tada za trenera angažiran Dušan Nenković, koji je tražio da "Peru ostave pod svaku cijenu".
I od tada se Nadoveza raspištoljio, a navijači su svojem idolu pjevali onu "Pere, Pere, splitski Pele". Naime, te sezone, kada je Hajduka zbog lažiranja kažnjen oduzimanjem pet bodova (Željo -6, Trešnjevka -5) Nadoveza je svojim golovima ostavio klub u prvoligaškom društvu. Zabio je 21 gol, postao prvi strijelac prvenstva…
Onda je došlo prvo osvajanje Kupa maršala Tita (finale Hajduk - Sarajevo 2:1 u Splitu 1967.), pa jedna magična godina, top jest sezona 1970/71. kad su "bijeli" poslije 16 godina čekanja postali prvaci Jugoslavije, a Nadoveza drugi put prvi strijelac lige.

- Nije Pere ni sjena Pelea - ponavljao je tada kapetan Hajduka Bukle Hlevnjak. On je baš isti Gerd Müller, jer nitko kao njih dvojica ne postižu golove s toliko nevjerojatne lakoće.

Nadoveza je imao sve osim sprinta. Dakle, savršena tehnika, šut s obje noge, skok glavom idealan, kontrola lopta perfektna, dribling na malom prostoru, bio je pun mangupskih trikova, imao je notu drskosti, bezobrazluka. Mlađi igrači su ga slušali bez prigovora, bio je autoritet i za starije, za sve osim za Hlevnjaka. Uvažavali su ga i svi treneri odreda: od Nenkovića do Luštice, Tomislava Ivića (kratko) i Branka Zebeca. S Hajdukom je osvojio dva Kupa Jugoslavije (1967. i 1972.), te prvenstvo 1971…
Neka ostane zabilježeno da je jednom 14. svibnja 1967. i to u Tirani protiv Albanije nosio dres reprezentacije Jugoslavije, u kvalifikacijama za Kup nacija 1968.

Kao trener Hajduka u četiri navrata: u razdoblju 1982/84. odveo je "bijele" čak do polufinala Kupa UEFA, također se zakitio Kupom Jugoslavije, zatim od 1987. (zamijenio Ivana Vucova) do 1990. (na klupi ga naslijedio Luka Peruzović), te još dva puta uskočio kao zamjena i faktički osvojio kup (2000.) i prvenstvo Hrvatske (2004.). ZR
Petar Nadoveza, rođen u Šibeniku 9. travnja 1942., igračka karijera: Šibenik, Hajduk i belgijski Lokeren, trenerska karijera: Hajduk, Šibenik, slovenskih prvoligaša Olimpije i Mure, te klubova u Tunisu i Gabonu. Kao igrač Hajduka postigao je 108 golova u prvenstvu, 21 u Kupu, te sedam u europskim kupovima. Jednom je igrao za reprezentaciju Jugoslavije. Dobitnik je Trofeja podmlatka, najviše nagrade HNS-a za 2008.